Tko je Gilbert Keith Chesterton? Je li on samo još jedan od nepoznatih autora kojemu se posrećilo da dođe u moje ruke? Je li on zaboravljeni životopisac svetoga Franje? Nikako!
Chesterton je ljudska utvrda zdravoga razuma! Chesterton je ‘princ paradoksa’ koji ne zaslužuje samo „sreću moje ruke“ već „(ne)sretnu ruku cijelog svijeta“.
Vrhunski mislilac, vrhunski pisac, vrhunski muškarac. Njegova djela inspirirala su mnoge ljude, a Sveti Franjo samo je jedno u tom spektru. Njegov utjecaj na druge primjećuje se i danas, a njegova baština i dalje pobuđuje divljenje.
U svojoj genijalnosti, koja je, po mom skromnom mišljenju, bez premca za svoje vrijeme, on se udostoji pisati o najzahtjevnijoj, a opet najjednostavnijoj osobi s kojom se susreo: svetom Franji Asiškome. U njemu primjećuje ‘paradoks kršćanstva’. U njemu primjećuje Čovjeka. U njemu primjećuje Boga.
I nećete moći racionalno čitati priču o čovjeku predstavljenom kao Kristovo ogledalo bez razumijevanja njegove posljednje faze kao čovjeka tuge, i barem umjetnički uvažavanja prikladnosti njegova primanja, u oblaku misterije i izolacije, nanesene ne ljudskom rukom, nezacijeljene vječne rane koje liječe svijet. (iz knjige Sveti Franjo)
Kolike li samo sreće ima franjevačka obitelj, da sam ‘apostol zdravog razuma’ bude uvršten u nebrojene životopisce Serafskog Oca.
A zašto je OVAJ životopis toliko poseban? Osim što je oslikavan u duhu modernoga društva, on daje novu misterioznost svecu koju nisam ni u čijem životopisu pronašao. Nije puko psihologiziranje jer se radi o mistiku. Nije puko teologiziranje jer se radi o čovjeku. Više sam se puta vratio čitati ovo remek djelo i znam da ću ponovo učiniti isto!
Pozivam vas braćo i sestre da se pridružite autoru u promatranju Sveca, u shvaćanju Čovjeka i Boga u njegovom biću.
Ovdje govorim o obično uobičajenom čovjeku, suosjećajnom, ali skeptičnom, i mogu se samo prilično maglovito nadati da ću, prilazeći priči o velikom svecu kroz ono što je očito slikovito i popularno o njoj, barem ostaviti čitatelju da razumije nešto više no što jest prije dosljednosti cjelovitog lika; da bi mogli pristupajući na ovaj način barem naslutiti zašto se pjesnik koji je slavio svog gospodara sunce često skrivao u mračnoj pećini, zašto je svetac koji je bio tako nježan sa svojim Bratom Vukom bio tako oštar prema svom Bratu Magarcu (kako je dao nadimak vlastitom tijelu), zašto se trubadur koji je rekao da mu je ljubav zapalila srce odvojio od žena, zašto se pjevač koji se radovao snazi i veselju vatre namjerno kotrljao u snijegu, zašto sama pjesma koja vapi sa svom strašću pogana: „Hvaljen neka je Bog za našu Sestru, Majku Zemlju, koja donosi razno voće i travu i šareno cvijeće”, završava gotovo riječima “Hvaljen neka je Bog za našu Sestru, smrt tijela.” (iz knjige Sveti Franjo)
Toma Juranko, Frama Varaždin