Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. (Iz 53, 5)
Veliki petak – dan kada je Isus osuđen, ponižavan, bičevan, okrunjen trnovom krunom, prolazio križni put, pribijen na križ, te na koncu i razapet. Sve to potpuno nedužan radi nas, radi naših grijeha. O Isuse, koliko si nas silno ljubio, koliko smo dragocjeni u Tvojim očima. Jesmo li uopće svjesni toga? Toliko nas je ljubio da je strašnom smrću dao život za nas, ljude, slabiće, grešnike, kako bi imali vječni život. O, koliko nas je silno ljubio…
Što se sve zbivalo na Veliki petak prikazuje film Pasija koji je gotovo čitavom radnjom smješten na taj dan, izuzev flashbackova, samoga početka koji prikazuje uvečerje Velikog četvrtka, te, dakako, samoga kraja koji prikazuje uskrsnuće. Stoga i nije loša ideja na ovaj dan pogledati ga (još jednom) te si vizualno posvijestiti kroz što je Isus prolazio u svojim posljednjim trenucima, kakve su mu se uvrede nanijele, te ne zaboraviti da mu i mi nanosimo identične boli svaki put kada počinimo grijeh.
Onda jeste izbičevan od strane dvojice vojnika, ali i danas mu zadajemo iste boli mi svojim grijesima, svojim neposluhom, neopraštanjem. Ljubimo jedni druge, ljubimo! On je bio spreman život svoj dati poradi nas, a jesmo li mi spremni učiniti isto za Njega, za svoje bližnje? Za brata, sestru, kako bi se izrazio sveti Franjo? Jesmo li spremni svaki dan iznova opraštati, ljubiti, ne umoriti se čineći dobro? Isus ni u najvećim trenucima patnje i boli ne prestaje činiti dobro: »Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.« A on će mu: »Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!« (Lk 23, 42-43) Ni u najvećim bolima raspet na križu, bolima koje ne možemo zamisliti, On ne prestaje moliti za neprijatelje: A Isus je molio: »Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!«( Lk 23, 34)
Veliki petak donosi i primjere apostola: Tada Petar ponovo zanijeka, a pijetao odmah zapjeva. (Iv 18, 27) Ljudi smo, slabi, pasti ćemo u grijeh, ali je vrlo važno podići se i nastaviti dalje, Isus je tri puta padao pod križem, tri puta se dizao, da je bilo i četvrtog opet bi ustao i nastavio. Nakon pada u grijeh ustanimo i još odlučnije krenimo dalje! Suprotan primjer koji se dogodio istoga dana donosi drugi apostol, onaj koji ga je izdao: Tada se njegov izdajnik Juda, videći da je Isus osuđen, pokaje te vrati 30 srebrnika velikim svećenicima i starješinama. »Sagriješih – reče – jer izdadoh nevinu krv. « »Što se to nas tiče? « – odgovore mu. – To je tvoja stvar.“ Tada baci srebrnike u hram te se povuče, ode i objesi se. (Mt 27, 3-5) Uvečer našega života nećemo biti pitani jesmo li pobijedili, nego jesmo li se borili. Stoga zastanimo, razmislimo, zapitajmo se – borimo li se?
Osuda je velika stvar. Isus je bio odveden pred Anu, Kaifu, Heroda i Pilata koji nije ni nalazio krivnje na njemu: Tada Pilat reče svećeničkim glavarima i svjetini: »Nikakve krivnje ne nalazim na ovome čovjeku. (Lk 23, 4) te dodaje: »Dakle: Išibat ću ga i pustiti« (Lk 23, 16) no narod se uzbunio, negodovao, vrlo nezadovoljan, pa Pilat ponovno pred narod: Pilat ponovo iziđe te im reče: »Evo ga izvodim pred vas da znate da ja na njemu ne nalazim nikakve krivnje!« (Iv 19, 4) i onda dolazimo do: Kako ga opaziše glavari svećenički s dvoranima povikaše: »Razapni! Razapni! « »Uzmite ga vi – reče im Pilat – i razapnite! Ja na njemu ne nalazim krivnje.« (Iv 19, 6)
Pilat pere ruke od svega, predaje Isusa narodu neka čine što žele. Ovdje ću se osvrnuti na osudu. U životnim situacijama oko nas dosta često smo svjedocima perolakih osuđivanja. Kako je nevjerojatno lako i brzo pronaći mane i nedostatke na drugome, kako je lako osuditi nekoga prema onome što vidimo izvana. Međutim, ponekad zaboravimo da ne vidimo ono što je daleko važnije, ono nutarnje, ono što krije ljudsko srce. To, pak, vidi Bog, po tome će i suditi, stoga, ne budimo dakle suci; budimo oni koji će u svojim bližnjima, braći i sestrama, Božjim stvorenjima, stvorenih na Njegovu sliku, gledati prije svega ono dobro i pozitivno.
Tada Isus viknu jakim glasom: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!« To reče i – izdahnu. (Lk 23, 46) Riječima ohrabrenja da ćemo i mi, ako se budemo borili, opraštali, ljubili jedni druge, trudili živjeti evanđelje, jednog dana, kada nas On pozove k sebi, biti u Njegovom zagrljaju. Razmišljamo li kakav li će to susret biti? Što ću tada reći? Kad se budemo gledali, oči u oči, Ti i ja, Stvoritelju moj… Hoćemo li doći pred njega punim rukama? Ne punim novaca, potrošnog i ovozemaljskog, već punim dobrih djela, poniznosti, strpljivosti, jednostavnosti…
Veliki petak je dan da se još jednom preispitamo, odlučnije i hrabrije nastavimo ovozemaljski boj, još intenzivnije i snažnije ljubimo jedni druge kao što je On ljubio nas: Bog je tako ljubio svijet da je poslao svoga Sina da nijedan koji vjeruje u njega ne propadne, nego da ima život vječni. (Iv 3, 16) Vrijeme je da se trgnemo iz sivila svjetovnog, da svoje vrijeme posvetimo što je više moguće stvarima koje nisu od ovoga svijeta, stvarima koje ne nagrizaju ni rđa ni moljac, dakako, uz zagovor svetoga Franje koji je bio tako divan primjer življenja evanđelja. Neka Njegovo svijetlo prijeđe i na nas da i mi svijetlimo u svojim zajednicama, župama i okolini. Ne zaboravimo – koliko god tama bila velika, svijetlo se neće ugasiti, tama ga neće obuzeti, ono će i dalje svijetliti jer crpi snagu iz nepresušnog izvora!
Ako ste se kojim čudom još uvijek uspjeli zadržati uz ovaj tekst, najprije vam čestitam na ustrajnosti, te još nekoliko stvari vezanih uz ovaj dan. Kao što vjerojatno znate, ali članak ne bi bio potpun da se ne napiše, jedini je ovo dan kada nigdje nema svete mise, ali ima obreda koji se sastoji od tri dijela – službe riječi, klanjanja (i ljubljenja) križa i pričesti. Sudjelujmo na obredima i pokušajmo ovaj put, više nego ikad, posvijestiti koliko nas naš Spasitelj ljubi, koliko nas neizmjerno štiti i čuva, iz dana u dan, neumorno. Oče naš, hvala ti!
fra Ivica Janjić
naslovna slika: Philippe de Champaigne -„Razapinjanje“, 17. st.