“Ššššš… Čuješ ovo…? Tišina. Ovih blagdana poklanjam ti upravo to. Mir i tišinu. Da ne moraš juriti za poklonima okolo… Sebi ili drugima…”
Ako mislite da je ovo početak one dosadne reklame koja nam se vrtjela na TV-ekranima oko božićnih blagdana, varate se. U to doba nismo još bili ni svjesni da se upravo u to vrijeme na Dalekom istoku rađalo nešto zbog čega je svijet ovih dana i tjedana upravo dobio spomenuti poklon.
A to je tišina.
Svijet je zastao. Ulice, trgovi, poduzeća, dvorane, škole, crkve su prazne. U njima vlada muk i tišina. U nekim crkvama koje su razrušene potresom još je veća praznina… Grozota pustoši, reći će netko… Svijet je zastao pred strahom od smrti i pitanjem kako je izbjeći. I vlada tišina jer još ne čujemo odgovor. Ni na jednoj strani. A upravo je ova tišina, iz straha od smrti, poklon koji mnogo govori.
“Ti si lud”, mogao bi mi netko reći, “kako strah od smrti i činjenica da smo pred njom nijemi može biti poklon?”. Itekako može.
Smrt je činjenica, jedina stvar na ovome prolaznom svijetu koja se ne može izbjeći. Kad ona pokuca na vrata našeg života, pred njom zastaje sve, staje svaka riječ, misao i djelo, jer znamo da se “ispunilo vrijeme”, gotovo je, “svršeno je”. Što je učinjeno, učinjeno je. “Što napisah, napisah!“, kaže Pilat.
Nastaje tišina. Prepuštamo se izvršenju, stavljanja točke na “i”, posljednjem vrednovanju našeg života. Dovršili smo nešto. Ispunili smo vrijeme. Vrednovanje našeg života ispunjava se u tišini našega groba.
A ta tišina upravo mnogo govori. Zanimljivo je kako se u promišljanju pred činjenicom završetka nekog vremena ili pred trenutkom gubitka života u tišini naših misli prisjećamo samo onog najljepšeg i najboljeg što smo u tom vremenu ili životu imali, živjeli i proživjeli, a što će nam sada nedostajati. U našim mislima tad se vraćamo počecima, izvoru, onom najljepšem, najboljem i najsretnijem što smo imali i rado bismo to ponovo živjeli. Upravo je to poklon koji nam daje ova grobna tišina. Jer smrt nije kraj, nego ponovni početak, smrt je zapravo rađanje na novi život, stanoviti “reset” tj. ponovno preslagivanje našeg života.
Nikad nismo imali prilike slaviti ovo Vazmeno trodnevlje na današnji način! Naše ulice, gradovi, crkve prazni su, a naši domovi puni; svijet šuti, ali u našim obiteljima se govori, rađa se ponovo novo zajedništvo iz onog početnog malog obiteljskog zajedništva, rađa se ponovno nova Crkva iz onih malih obiteljskih Crkava, kao na početku, za prvih kršćana… Tražimo nove odgovore, vraćamo se na izvore.
Odgovor o pravom i vrijednom životu koji nam nedostaje i kojeg ponovno tražimo u tišini pred činjenicom prijetnje smrti koja se nadvila nad naš život čini se kao da nam je poklon darovan od Boga u ovo vrijeme kojeg posljednjih tjedana proživljavamo i daje nam ga upravo današnji blagdan Velike subote.
Isusovo tijelo je u grobu. Učenici su od straha pred vlastitom smrću zatvoreni u svojim kućama. Izlazak vani za svakog od njih znači riskiranje vlastitog života. U tišini svoje “karantene” učenici traže odgovor nad onim što se dogodilo, a nisu ni pretpostavljali da se baš tako imalo dogoditi.
A odgovor da je baš tako trebalo biti leži u “quarantenni”, četrdesetodnevnici koju je Isus prošao u svojem čovještvu u kušnji u pustinji prije nego će početi javno djelovati u svojem božanstvu, u “quarantenni”, četrdesetodnevnici koju će učenici provesti s Uskrslim Kristom od njegova uskrsnuća do uzašašća, u vremenu kojem će vrijeme života i vjere kojeg su prošli s Isusom za njegova života ponovo vrednovati u svjetlu njegova Uskrsnuća nakon smrti!
I sveti Franjo i mnogi drugi sveci povlačili su se u tu istu osamu, u “quarantennu” – četrdesetodnevnicu posta i molitve, lišeni svakodnevne užurbanosti života, da bi u tišini osobne pustinje pronašli nove vrijednosti koje im donosi živa utjelovljena Riječ za govor, za život, a koja se jedino u tišini ispitivanja svoje egzistencije može jasno i pravilno čuti.
U isto vrijeme židovski svijet vani slavi Pashu. Pasha je “prijelaz” iz smrti u život, iz ropstva Egipta u slobodu obećane zemlje, kojeg su se Židovi prisjećali. U isto vrijeme svojom smrću i uskrsnućem taj isti “prijelaz” ili “Pashu” iz smrti u život, iz ropstva grijeha u slobodu života Krist čini za nas svojom smrću i Uskrsnućem. Tišina Velike subote i Isusova groba o tome nam govori, o tome nas uči.
Ona nam govori da smrt nije kraj, nego je novi početak, ona je prijelaz i ropstva grijeha kojem smo do sada robovali i umirali u slobodu novog života bez grijeha, jer da bi nešto moglo oživjeti drugo nešto mora umrijeti, pšenično zrno pavši na zemlju mora umrijeti sebi da bi dalo mnogo novog roda! To je naš put, prijelaz iz groba.
“Kršćanstvo je umrlo nebrojeno puta i podiglo se iz pepela; zbog toga što je imalo Boga koji je znao put iz groba”, rekao je jednom poznati kršćanski mislilac G. K. Chesterton.
Zastani u tišini. Osluškuj. Poslušaj odgovor. Izađi iz groba. Živi.
fra Miljenko Vrabec, OFMCap.,
član Konferencije nacionalnih duhovnih asistenata