Križ – znak ljubavi i predanja

U središtu današnjeg dana, u središtu današnjeg otajstva Velikog petka stoji križ. I u središtu našega ljudskoga života najčešće je križ, što možemo na poseban način osjetiti i ovih dana kroz pandemiju korona virusa u kojoj se našao cijeli svijet, ali i kroz potres koji je pogodio naš glavni grad.

No unatoč tome što križ svakodnevno oblikuje naš život te što se svakodnevno susrećemo s križevima, nije jednostavno razumjeti otajstvo križa. Ako ćemo biti iskreni, mi danas premalo želimo razmišljati o križu. Križ za nas vjernike, kršćane, a osobito mlade, ostaje pomalo nepopularna te teško rješiva zagonetka. Zagonetka nad kojom najčešće, kad razmišljamo, ostaje veliki te nedokučivi upitnik. Ali svi mi koji želimo svoj život graditi svakodnevno s Gospodinom, svjesni smo da bez križa nema spasenja, bez križa nema ni Uskrsa: s Isusovim križem započelo i naše otkupljenje i naše spasenje.

Nalazimo se u trenucima kad nije lako pronaći riječi, kad nam se čini da je šutnja najprikladniji i jedini mogući govor, no, ipak nas otajstvo Velikog petka, koje se danas pred nas stavlja, poziva da razmišljamo o križu kao izvoru našega spasenja. Taj izvor nam je omogućio sam Isus Krist kad je radi nas ljudi i našega spasenja sama sebe prinio kao žrtvu na križu. I to tako da je sama sebe darovao do kraja, do prolijevanja svoje vlastite krvi za dobro svih ljudi. Isus je tako stopio sve svoje riječi u djela.

Zapravo Isus nije ostao samo kod tumačenja volje Božje, nije samo činio čudesa na korist drugih, nije samo riječima htio pridobiti i uvjeriti ljude u ljubav koju je imao prema njima, nego je ono što je riječju propovijedao posvjedočio i djelom. Dakle, Isus je svojom smrću na križu posvetio te opravdao smislenost križa te tako dao smisao našim patnjama. I upravo zato križ nije samo ukras koji stavljamo u svoje domove, aute, koji nosimo oko svoga vrata, koji nas kao simbol razlikuje od drugih, nego je križ otajstvo ljubavi, i to otajstvo ljubavi Boga koji iz ljubavi prema nama ljudima predaje sama sebe… Svojim potpunim predanjem Isus ostaje i nama ljudima jedina nada i najveći izazov na putu koji trebamo proći, a koji je Isus za nas već prošao.

Stoga kršćanin kome je životni put obasjan svjetlom križa, može pod teretom života i grcati, padati, osjećati se napušteno, iznevjereno, ostavljeno; ali on ipak korača, on ide naprijed, on nije uzalud stvaran te ljubljen, on uzalud ne troši svoj život. Da je to uistinu tako, imamo najbolji primjer i svjedočanstvo na Golgoti, u samom času Isusove smrtne tjeskobe, vapijuću molbu jednog od raspetih razbojnika: “Sjeti me se Isuse kad dođeš u svoje kraljevstvo!”. A Isus mu istoga trena odgovara: “Prijatelju, još danas bit ćeš sa mnom u raju” (Lk 23,42-43). Nije li to zapravo odgovor pun sigurnosti i utjehe, kojim je očaj smrti pretvoren u sigurnost umiranja s vjerom? To Isusovo obećanje dano na Golgoti ostaje za sve naraštaje i sve ljude, ali uvijek uz isti uvjet: “Hoće li tko za mnom…., neka uzme svoj križ i neka ide za mnom” (Mt 16,24)!

Osjećam da Isus nije htio biti jedini koji će dragovoljno prihvatiti križ, nego samo prvi u dugoj povorci koja će ga slijediti. On nije želio da mu se ljudi dive i plješću, nego da ga nasljeduju. Možda i u ovom trenutku nad nama još “visi” pitanje: zašto uopće križ, zašto veličanje trpljenja? Kršćanstvo to nikad nije činilo. Isus nije propovijedao križ kao ideal, nego ga je prihvatio kao nezaobilaznu stvarnost života. Kad je zbog ljudske zloće ostala neuspješna ne samo zdrava logika nego i božanska mudrost, ostale su Isusu samo dvije mogućnosti: pokleknuti pred zlom ili prihvatiti žrtvu iz ljubavi.

Isus se nije nimalo dvoumio. Prihvatio je ovo drugo praštajući mučiteljima i od drveta mučenja učinio stablo nade i života. Ni mi kao kršćani ne trebamo tražiti križ, ali ga moramo biti spremni ponijeti za svoje spasenje, ako nam ga koji slučajem život donese. To je na koncu i smisao Velikog petka, uzeti na ramena svoj križ te s njim unatoč svim patnjama, padovima, kušnjama i poteškoćama hoditi Isusovim putem prema nebeskom Ocu. Jer i sam Isus kaže: “Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod” (Iv 12,24).

Njemački pisac Herburger na slikoviti način izrazio je kako treba nasljedovati i predati se Isusu:

“Na prometnoj ulici u blizini Crkve događa se prometna nesreća u kojoj ima teško ranjenih, pa i mrtvih. Netko od prisutnih trči unutra u Crkvu pred veliko raspelo i viče: Isuse, silazi, trebamo te! Vani leže ozlijeđeni! Siđi s križa, jer ti možeš pomoći! Odmah, odgovara Isus. Moram samo još izvaditi čavle iz ruku i nogu! Oslobađa se križa te silazi na zemlju. Trči na ulicu i liječi rane ozlijeđenih. Jednoga koji je upravo izdahnuo vraća ponovno u život. Radoznali promatrači dive se moći toga čovjeka, uz klicanje te odobravanje nose ga na rukama natrag u Crkvu i žele ga ponovno dignuti na njegovo mjesto na križu. A Isus im govori: svatko može pomoći! Nemojte se diviti nego i sami nešto učinite za sebe te druge koji vas okružuju.”

Sveti papa Ivan Pavao II. rekao je jednom prilikom mladima: “Ponesite križ svijetu kao znak Kristove ljubavi za sve ljude i svima recite da je njihovo spasenje jedino u Isusu raspetom i uskrslom”. Vjerujem da je svatko od nas, dodirujući i ljubeći Isusov križ, osjetio trag i u svojem životu. Ali i riječi: “Hrabro samo, nisi sam! Ja sam uza te, pomažem ti nositi križ, ja koji sam pobijedio smrt i došao da ti podarim nadu, da ti darujem život”.

I upravo zato neka nam otajstvo Velikog petka otvori oči da i mi kao kršćani spremno pomažemo kako sebi, tako i onima oko nas, te da svoju životnu misiju izvršimo te ispunimo do kraja, da vršimo Božja djela do posljednjeg daha! A samim time ćemo na koncu u miru i zadovoljstvu predati svoj duh nebeskom Ocu.

To je zapravo i smisao života svakoga kršćanina: uzeti na ramena svoj križ te s njim, unatoč svim patnjama, padovima i poteškoćama hoditi Isusovim putem prema nebeskom Ocu, znajući da postoji, u duhu mladosti, romantično rečeno, “negdje gore” srce koje nam prašta i koje nas ljubi. I zato u zajedništvu sa svetim Franjom, koji je kroz križ Kristov iskusio kolika je ljubav Božja prema nama, uskliknimo: “Klanjamo ti se, Gospodine Isuse Kriste, ovdje i po svim tvojim crkvama koje su po cijelome svijetu, jer si po svome svetom križu otkupio svijet”(1Čel,45).

fra Marko Neretljak, TOR

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)