Hod Franjevačke mladeži Splitsko-dubrovačkog, Zadarsko-šibenskoga i Primorsko-istarskoga područnog bratstva održao se od 24. srpnja do 3. kolovoza pod geslom “Iziđite Mu u susret” (Mt 25,6). Odazvali smo se tom pozivu i uplovili u duhovnu avanturu, u hod u vlastiti život i istinu.
Okupili smo se u Franjevačkom samostanu svetog Franje u Imotskom. Nakon upoznavanja imali smo nagovor fra Kristiana Stipanovića i rad po grupama. U večernjim satima sudjelovali smo na krunici, euharistiji i druženju s redovnicima, redovnicama i svećenicima Imotske krajine.
Od prvog dana osjećalo se zajedništvo unutar naše male framaške obitelji. Iako nas je bilo samo 16, ujedinili smo cijelo morsko područje od Rijeke do Metkovića i postali braća i sestre. Bez obzira na 20-ak kilometara hoda svaki dan po suncu i uzbrdicama, bez obzira na žuljeve, opekotine od sunce i upale mišića, mi smo ustrajali u svom cilju, a svakodnevni nagovori o odnosu Franje prema crkvi i svijetu su nam davali dodatnu snagu.
U ranu zoru drugoga dana, u pratnji fra Ivana Novakovića, krenuli smo prema Studencima. U Zelenoj katedrali izmolili smo Jutarnju molitvu te nastavili put. U župi Svetog Ilije proroka Studenci dočekao nas je fra Zoran Jonjić te su nam se u molitvi i zajedništvu pridružili članovi mjesnog bratstva OFS-a “Sveti Padre Pio”. Večer smo proveli u veselju i pjesmi.
Korak po korak, preko Tarabnika i Trilja, uz zajedništvo i veselje, stigli smo do viteškog grada Sinja u kojem smo sudjelovali na euharistiji s ovogodišnjim alkarima, njihovim momcima i ostalim župljanima. Nakon ručka i druženja s fra Antoniom i sinjskim framašima, uz blagoslov smo nastavili Hod.
Nakon odrađenih 75 km Hoda do Sinja, povezali smo se i zbližili sa zagrebačkim područjem. Dani u Asizu i okolnim gradovima povezanim sa životom svetog Franje su bili hrana za dušu. U svakom gradu, svakoj crkvi osjećala se milost koju je Franjo primio. Posebno na brdu La Verna gdje je Franjo dobio stigme. U osami smo razmišljali jesmo li spremni za susret s Isusom, i nema dovoljno sati u danu za dovršiti tu misao.
Došavši u Asiz svi smo postali jedno, braća i sestre u gradu našeg brata Franje. Naš cilj s papira je bio ostvaren, ali pred nama je bio puno teži dio Hoda. Svi naši fratri su nam tijekom puta naglašavali da na Hodu za Asiz nismo krenuli turistički i toga smo brzo postali svjesni. Kročeći stopama svetog Franje po svetim mjestima u Asizu, Grecciu, Poggio Bustoneu i gori La Verni krenuli smo u susret Kristu. Svako mjesto je krilo svoju priču i pouku iz Franjina života.
U Asizu smo posjetili crkvu Svetog Damjana, mjesto u podnožju Asiza gdje se svetom Franji obratio raspeti Krist s križa riječima: “Franjo, idi i obnovi moju kuću koja se, kako vidiš, urušava!”, rodnu kuću svetog Franje i crkvu Svetog Rufina. Posjetili smo Greccio, planinsko mjesto na čvrstoj stijeni u kojem je sveti Franjo napravio prve žive jaslice. Tu smo simbolično slavili božićnu misu koju je predvodio fra Matija Marijić.
U La Foresti smo razgledali mjesto gdje se boravio sveti Franjo te imali međupodručni rad po grupama. Posjetili smo baziliku sveti Franje i imali priliku vidjeti razna umjetnička djela. Na La Verni, mjestu na kojem je sveti Franjo dobio svete rane, imali smo vremena za osamu i klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom.
U osami ovog svetog mjesta, u molitvi, nadirala su pitanja: “Znamo li čekati i izdržati kušnju?”, “Umaramo li se brzo?”. S tim pitanjima na usnama stali smo pred Isusa, zaručnika iz Evanđelja po Mateju (Mt 25,1-13). Možda smo razmatrajući shvatili da smo na pravom putu, a možda smo se i razočarali shvativši da je našoj svjetiljci potrebno još puno ulja.
Posjetili smo Baziliku svete Klare u kojoj smo zatim imali euharistiju, obišli grob svete Klare te imali vrijeme za molitvu pred križem svetog Damjana.
Dane smo provodili u molitvi, pjesmi i razgovoru, a ispod površine spremali smo se za potpuni oprost na Porcijunkuli. I onda je došao taj dan, 2. kolovoza. Držeći se za ruke smo zajedno prošli kroz vrata Porcijunkule i izišli u najvećoj milosti i sreći. Dočekale su me riječi: “Dobrodošla u raj!” i to nikad neću zaboraviti.
Na licima svih zrcalila se neizmjerna zahvalnost, vidjele su se suze radosnice, a čuo se i veliki izdah olakšanja. Duhovno obnovljeni završili smo naš Hod.
Biti hodočasnik na Hodu je neprocjenjivi Božji dar, a primitak potpunog oprosta Franjin dar za sve nas. Zahvalni na ovim darovima pozvani smo služiti Gospodinu kao braća i sestre svetog Franje.
Hvala svima koji su molili za nas, bili nam pomoć i podrška, lijepo nas ugostili, nahranili, smjestili, posebno domaćinima u Hrvatskoj koji su se pobrinuli da nam ništa ne fali. Radujemo se Hodu Franjevačke mladeži 2020. Vidimo se u Zadarsko-šibenskome područnom bratstvu!
Ivana Radan, Frama Šibenik – Šubićevac,
Lara Vidak, Frama Zmijavci,
Lucija Dragobratović, Frama Metković
