Naš je jezik bogat pridjevima kojima bih mogla opisati ovaj Hod, ali mislim da ga najbolje opisuje imenica: obitelj.
Krenula sam na Hod puna strahova, znajući da ću ove jeseni morati odrasti. Hod je, simbolično, započeo u Čakovcu, mom rodnom gradu, mojoj Nigdjezemskoj – kao da me želio pripremiti za napuštanje Čakovca koje će se dogoditi za manje od tri mjeseca.
Nisam se bojala žuljeva, sunca ili upale mišića. Nisam se bojala susreta s braćom. Najviše sam se bojala susreta s Bogom, susreta u kojima smo samo On i ja, susreta u kojima sama sebe bolje upoznajem i shvaćam koliko sam nespremna, neuka i nesigurna. Fra Ivan Crnković je na klanjanju u Varaždinu pročitao riječi proroka Jeremije:
“A Jahve mi odvrati: »Ne govori: ‘Dijete sam!’ Već idi k onima kojima te šaljem i reci sve ono što ću ti narediti«” (Jr 1,7).
Izgleda da nemam izgovora. To odrastanje koje sam toliko odgađala morat će se dogoditi prije ili kasnije, a svaki susret s Bogom želi me samo za to pripremiti. I sveti je Franjo morao odrasti. Čak i nakon obraćenja bili su mu potrebni susreti s drugima.
U početku njegova obraćenja, kad je još bio pomalo nagao, susreti s roditeljima, biskupom i braćom često su ga spuštali na zemlju. U susretima s papom i sultanom, Franjo je upoznao svijet izvan Asiza koji mu je bio stran, ali koji se ipak odvažio upoznati. Susreti s Klarom, njegovom prvom biljčicom, uvijek su ga vodili bliže Kristu, a upravo su Franjini susreti s Kristom temelji na kojima je sagrađena franjevačka obitelj.
Našavši u Franji primjer, i mi smo se pripremali da odrastemo upravo u susretima s drugima. Prolazeći od Čakovca do Krapine, imali smo prilike za mnoge susrete. U koloni smo uvijek mogli susresti braću, a hodajući ulicama, imali smo priliku podijeliti radost sa stanovnicima tih mjesta. Nitko ne može ostati ravnodušan na takve susrete.
Ipak, sve to vrijeme silno mi je nedostajao susret s obitelji. Baš za vrijeme Hoda, moja je obitelj slavila jednu ljubav i cijelo vrijeme sam čekala da se vratim i radujem s njima. Često smo obitelj spominjali u katehezama i radovima po grupama, stoga je želja da im se vratim u meni sve više rasla.
Međutim svaki put kada bi mi nedostajala moja obitelj po krvi, našao bi se jedan framaš koji je bio raspoložen za razgovor ili šalu, jedan framaš koji je raširio ruke za zagrljaj, jedan framaš koji mi je uputio samo osmijeh i to je bilo dovoljno. Podsjećali su me iz dana u dan da imam još jednu, veću i nevjerojatniju obitelj koju je okupio sam Krist po jednom grešnom i krhkom čovjeku.
U Krapini smo pisali pisma svojim roditeljima. Bilo mi je teško napisati im sve što sam htjela. Isto tako, teško mi je i sad reći sve što želim franjevačkoj obitelji, ali mislim da se ono najvažnije može sažeti u jednom jednostavnom “hvala”. Kad smo onaj zadnji dan poljubili zemlju i krenuli prema Porcijunkuli, pogledala sam zlatni kip Gospe koja gleda na nas i dočekuje nas raširenih ruku. Isusova i naša majka prima svoju djecu.
Ovim me Hodom Gospodin želio pripremiti da odrastem. Je li uspio… To ćemo vidjeti. Ali sigurno me uspio ohrabriti. U budućnosti me čeka odvajanje od obitelji, možda stvaranje vlastite, čekaju me odgovornosti koje iziskuju od mene da budem ozbiljna, odrasla i čvrsta. Ali gledajući Gospu raširenih ruku, znam da ima jedno mjesto kojem se uvijek iznova mogu vraćati kao dijete, jedna obitelj u kojoj uvijek mogu biti malena. Nosila ja u glavi i sve fakultete, kad odrastem jako velika, ostat ću Božje dijete.
Spremajući se da za dva mjeseca započnem studentski život, daleko od sigurnosti doma, mogu bez straha i radosno klicati s Franjom: “Gospodin mi dade braću!”
Franka Dobranić, Frama Čakovec
