Protresi me, Bože, protresi

Hodočašće nije Hod. Hod nije hodočašće. Posjet Asizu bez Hoda je pola obavljenog posla. Posjet Rimu je prekrasan dodatak tog hodočašća. Jesam li bila na hodočašću? Jesam, da. Znam da je već objavljen izvještaj na ovom portalu, ali ipak i ja sam htjela napisati neke svoje rečenice.

Od cijelog tjedna koji je bio naporan, težak, nenaspavan, prekrasan, radostan…, zapamtit ću onu prvu noć kad smo se napokon uvukli u svoje vreće za spavanje. Ono jutro kad je bio potres. Osjetila sam ga. Bio je jak, ali ne toliko da se uruši nešto na nas. Hvala Bogu. Za mene je taj potres govorio nešto. Tad sam prvi put uzela madrac na napuhavanje. Da više nisam na podu. Želim i ja malo kraljevski spavati.

Bog me potresom potresao i ponizio. Rekao: “To nisi ti. Ti nisi takva. Obećala si franjevački živjeti. Ispuni to obećanje. Moraš biti takva kakva jesi. Ponizna. Jednostavna. Biti svoja. Ne biti kao drugi. Ti nisi drugi.” Bog me protresao i dao mi lekciju. Prodrmao me. Zahvalna sam mu na tome. Zahvalna sam i što mnogi drugi framaši od umora nisu osjetili taj potres. Zahvalna sam mu što je mene probudio i podsjetio na poniznost.

1

Koliko poznajete malenost, a koliko ustrajnost?

Hodate li od crkve gdje je grob svete Klare pa sve gore do samotišta Eremo delle Carceri shvatit ćete koliko ste samo sposobni biti ustrajni. Po najvećem suncu hodati. Težina života pada na vas, a vi hodate. Prepreke, kamenje, usponi, mi i dalje hodamo. Naučimo nešto. Ustrajni budimo. Jeste li kad razmišljali kako je tek svetom Franji bilo? Hodati, hodati i hodati… Koliki je on put samo prevalio? Dao je sebe za druge. Dao je sebe za Boga.

Što li je tek malenost? Doživjela sam malenost u Franjinoj ćelijici u Eremo delle Carceri. Ćelijica s puno malih vrata. Jako malih i nedovoljno širokih. Ja sam visoka i bilo mi je tu jako teško prolaziti. Bojala sam se da ne bih zapela gdje. Na kraju sam prošla sve. Iako sam se osjećala jako malenom zbog toga, bila sam radosna. Smijala sam se. Hvala Ti na toj malenosti koju si mi dao. Hvala Ti što sam Tvoje dijete.

2

Hvala Ti na prekrasnim katehezama koje smo imali tamo. U srcu mi je ostala posebno jedna. Moram spomenuti ovdje jednog fratra, a to je fra Mijo Šarčević. Tko je bio u Čakovcu, znaju tko je to. Zapamtila sam ga i ja, ali dosta po negativnosti i jednoj strogosti. Taj fratar mi se i nije baš svidio. Nije mi se sviđalo kako postupa prema nama framašima. Stoga, moram reći kako je ovo hodočašće promijenilo moje mišljenje o njemu.

Osudila sam čovjeka iako ga nisam upoznala. Preglasno još uvijek postupa prema nama, ali je on stvarno drag fratar. Ima prekrasne kateheze i predivne propovijedi. Hvala mu na divnim riječima. I on me potresao nekom svojom silom koja je nevidljiva. Ta sila je rekla: “…prije svega poniznost. Oprost.”

I na kraju još nešto. Pišem:

Protresi me Bože, protresi
Snagom svom, Silom svom.
Protresi me kad mi to bude trebalo.
Ne dopusti mi da budem oni drugi. Želim biti ja.
Ne dopusti mi da se uzvisim. Daj da se prije svega ponizim.
Ne dopusti mi da sudim. Daj da upoznam.
Ne dopusti da zastanem i vratim se. Daj da idem dalje.
Ne dopusti da padnem. Pomozi mi da se dignem. Pruži mi ruku.

Protresi me Bože, protresi.
Snagom svom, Silom svom.
Protresi me kad mi to bude trebalo.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)