Kako sam bivao stariji, Božić je dolazio sve brže. Ne samo Božić, već s godinama mi je vrijeme drugačije protjecalo. Moja percepcija vremena mijenjala se s obavezama koje su godine nosile sa sobom. Ipak, godinu nisu donijele samo drugačiju percepciju vremena, već i drugačiju percepciju svega što me okružuje. To vjerojatno znači i da sam odrastao. Neki će reći „Napokon!“, ali kad se osvrnem iza sebe, zaista shvaćam da su bezbrižnost djetinjstva i onaj dječji ushit zbog sitnica najljepši osjećaji koje sam doživio i sada čeznem i žalim za minulim vremenima.
Kako mi se izmijenila percepcija elemenata koji čine život, izmijenila mi se i percepcija Božića. Kad već spominjem dječji ushit, teško je zaboraviti božićne darove ispod bora i nemogućnost spavanja jer će me ujutro dočekati nešto zapakirano u sjajni, blještavi papir ispod bogato okićenog bora. Nešto što je donio Djed Mraz, Djed Božićnjak ili kako god vi zvali ili htjeli zvati tu roditeljsku varku. Neki će reći da je to konzumeristička „nakaza“, neki će pričati o crvenoj, komunističkoj boji njegovih skuta, netko će ga optuživati za „tjeranje“ Isusa iz priče o Božiću, ali mene ništa od toga nije tada uznemiravalo, ali ne uznemiruje me ni danas. Istina, ne izaziva ushit kao nekoć, ali da vam budem iskren – mnogo toga što me tada veselilo, ne veseli me na jednak način i danas. Danas me vesele, ali i uznemiruju druge i drugačije stvari, ali o tome ću malo kasnije.
Sada bih htio malo reći o tome kako danas čekam Božić, što osjećam u ovom svetom vremenu Adventa, što me veseli. Istina, nema onog poleta k’o nekoć, iako mi je Božić najdraži dan u godini. Poleta nema samo zato što na Božić gledam zrelije, a poletom se često znamo zaletjeti u nevidljivi zid taštine i gluposti. S druge strane zrelost je često subjektivna, kao i ludost. Jer lud je onaj čija se ludost ne poklapa s ludošću većine. Danas Božić iščekujem i gledam na njega kroz prizmu svoje vlastite vjere, iščekujem Krista, darovana svakome čovjeku. Dar koji je veći od bilo kojeg drugog, dar kojem nema premca. Postoji ushit, ali samo u ponoć kada zazvone zvona, a taj ushit je zreliji. S tim ushitom pun ponosa mogu pjevati „Radujte se narodi“, jer ljudi, hej ljudi, kome je to Bog postao čovjekom?! Samo nama!
Kako je svaka priča poput novčića, ima dvije strane, tako i ova. Kako već rekoh, budem i uznemiren. Uznemiruje me što mnogi kršćani svojataju Božića. Smeta mi to više i od Djeda Mraza, i od potrošačke groznice, i od božićnih reklama krajem listopada… Božić je nešto predivno. Ljude čini sretnima, ne samo nas kršćane koji ga volimo zbog rođenja našeg Spasitelja, već i one koji Krista nisu upoznali. Božić je prešao granicu kršćanskog praznika, postao je univerzalni blagdan kada su svi sretni, i stari i mladi, i crni i bijeli, i bogati i siromašni, i vjernici i nevjernici. U tome je zapravo čar Božića. Božić ljude čini sretnima, a u konačnici i dobrima. Pa ako će netko biti sretan i dobar zbog ispraznog blještavila, zbog lijepih pjesama, zbog lijepih reklama, zbog lijepo okićenog bora, zbog stola bogatog hranom, neka, samo neka bude sretan i dobar. Jer ono što svijet treba je sreća i dobrota, i iako se možda nekome čini da Krista u takvom Božiću nema, mislim da se grdno varamo. Gdje god je sreća i dobrota, tamo je i Krist!