Čovjek neće nikada moći staviti Boga u okvire, dati precizan, točan i sveobuhvatan odgovor na pitanje – „tko je Bog?“ Kada bi čovjek mogao uokviriti Boga u jednu sveobuhvatnu definiciju bio bi ravan Bogu, pa Bog više ne bi bio Bog nego bi bio jednak nama. Bog je onaj koji je iznad nas, koji nas je stvorio, stoga moramo biti svjesni da neke stvari nećemo moći dokučiti upotpunosti. Čak nam je puno sigurnije reći što Bog nije, nego što sve on jeste. Jedno sa sigurnošću znamo – Bog je ljubav (1 Iv 4,16). Otuda i odgovor na pitanje zašto postojim; Bog me je stvorio iz ljubavi. Toliko je ljubio, toliko je prštao od ljubavi da sam ja nastao kao plod njegove bezgranične i vječne ljubavi.
On, autor ljubavi, koji nas ljubi, koji sam jest ljubav, poslao je Sina svoga jedinorođenoga koji nam je pokazao primjer savršene ljubavi davši se razapeti na križ, te uzeti na sebe sve naše grijehe. On se ponizio i oplijenio sama sebe poradi nas (usp. Fil 2,7-8), poradi toga jer nas neizmjerno ljubi. Sve proizlazi iz ljubavi, ona je bit svega i po njoj nastajemo, po njoj se spašavamo, najvažnija od svega jest ljubav (usp. 1 Kor 13,13).
Kada stanem pred Gospodina na kraju ovozemaljskog putovanja, najbitnije od svega će biti koliko je ljubavi bilo u mojim djelima, nakanama, mislima, riječima… Bit ću suđen po ljubavi. Djelo učinjeno iz ljubavi ostaje i vrijedi, dok ostala propadaju. Da je djelo ne znam koliko veliko, silno i ogromno, ako u njemu nema niti trunke ljubavi ono propada. Prema tome, ljubav je najvažnija. Trebam usmjeriti svoj ovozemaljski život tako da činim sve iz ljubavi.
Korijen svih grijeha, prvi počinjen u povijesti od samoga Lucifera jeste oholost. Iz oholosti proizlaze svi ostali grijesi. Zato stoji među glavnim grijesima na prvom mjestu. Kada počinim neki grijeh, uvijek se u pozadini krije oholost, jer je svaki grijeh povreda Boga, a idem li protiv Boga poistovjećujem se s njime, ne smatram s nižim, manjim, neznatnijim, ne bojim ga se, drugim riječima – smatram se jednak Njemu, želim biti kao On, želim biti Bog. Što stoji nasuprot oholosti? Ako je oholost korijen i majka svih grijeha, koja je krepost onda izvor ostalim krepostima? Poniznost. Ponizan čovjek ide u nebo, za oholicu nema mjesta tamo. Još je to davno sv Antun Pustinjak spoznao gledajući svo zlo koje je sotona pripravio kako bi odvukao ljudsku dušu u propast, vidio je sve zamke neprijatelja i pitao se – „Gospodine, tko će umaći tim đavolskim podvalama i prijevarama? Kako mu se oduprijeti?“ Tada mu je glas rekao – „poniznost“. Poniznost je dojiteljica i hraniteljica ljubavi. Želim li razviti dobre kreposti, put poniznosti je najsigurniji. Ponizan čovjek je mio Bogu; klikće djevica Marija u svojem hvalospjevu: „silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne“ (Lk 1,52), govori Isus svojim učenicima: „mnogi prvi će biti posljednji i posljednji prvi“ (Mk 10,31).
Ljubav i poniznost – dva temelja na kojima trebam graditi, dva temelja iz kojih ću žeti za nepropadljivo blago, za vječnost. Ostanem li u poniznosti shvatiti ću svoju jad i bijedu, shvatit ću da je sve dobro u mojem životu poteklo od Boga. I najmanje dobro djelo koje sam napravio, nisam napravio ja, nego je On preko mene, a ja sam Mu samo svojom voljom dopustio da djeluje. Dok sve loše i svaki grijeh pripada meni. Tako se nemam čime dičiti osim svojim grijesima, jer svako dobro dolazi od Vrhovnog Dobra, od Gospodina.
Dok sam u poniznosti ne uzdajem se u sebe nego u Gospodina, a kad se uzdam u Gospodina dopuštam da me On vodi, a kada me On vodi onda idem putem istine i života, putem ljubavi, putem kojim se neću izgubiti niti zalutati. Međutim, isto tako, kada se uzdižem, kada se uzdam u sebe samoga, pripisujem sebi dobra djela, kao da govorim da mi Gospodin ne treba, kao da mogu sam sebe voditi, a vodim li sam sebe onda sam poput slijepca koji dopušta da ga vodi slijepac i obojica padaju u jamu (Mt 15,14). „Tko je sam svoj učitelj, učenik je budale“ jednom davno rekao je sv Bernard.
Bog se ponizio uzevši ljudsko tijelo, samo radi jednog cilja – da nas spasi, da nam pokaže svoju bezgraničnu i bezuvjetnu ljubav. Ljubav i poniznost rame uz rame. Bog koji je ljubav, ponizio se radi ljubavi. Kako su samo usko povezane ljubav i poniznost, jedno bez drugoga ne ide. Štoviše, ljubav jest poniznost, i obrnuto, poniznost jest ljubav.
fra Ivica Janjić