Sv. Franjo rođen je u Asizu u bogatoj trgovačkoj obitelji 1181. ili 1182. (točan datum se ne zna). Njegova majka Pia prvotno ga je nazvala Ivan, no otac Petar zahtijevao je da se dijete nazove Franjo.
Franjo je i prije svog obraćenja bio neobična osoba: uvijek darežljiv, nikada nije oklijevao dati novac potrebitima. U društvu je uvijek bio vođa koji je pripremao najbolje zabave. No, za razliku od nekih svojih prijatelja, u zabavi je bio umjeren. Živahan i pomalo lakomislen, Franjo se uvijek želio isticati i biti prvi. Unatoč tim nesavršenostima, on je i tada zapravo bio veoma dobar mladić.
U doba mladosti Franjo je imao samo jedan san: postati vitez. Iako se po bogatstvu mogao mjeriti sa svim svojim prijateljima koji su bili plemići, to nije bilo dovoljno – on je želio čast i slavu koju donosi titula. Zato se kao dvadesetogodišnjak pridružio ratu Asiza protiv Peruđe, u kojem je zarobljen i godinu dana zadržan na robiji. Tijekom tog zarobljeništva, Franjo tješi ostale zarobljenike i diže moral unatoč teškoj situaciji u kojoj su se nalazili.
Nakon povratka kući i oporavka od duge bolesti, Franjo pokušava živjeti kao prije, no nešto u njemu mu ne da mira. Možda ga je i bliski susret sa smrću potaknuo da se zapita o smislu trčanja za slavom, časti i bogatstvom ovog svijeta. Franjo je postajao sve pažljiviji prema siromasima. Njegovo se srce polako počelo mijenjati no u tom trenutku, Franjo ipak ustraje u svojim mladenačkim idealima i kreće ponovno u rat. Na putu zastaje u Spoletu gdje sniva značajan san. “Tko ti, Franjo, može više dati – gospodar ili sluga?”, upitao ga je glas u snu. Franjo je na to odgovorio: “Pa, gospodar”. Glas je dalje nastavio: “Zašto onda tražiš slugu a ne gospodara?” Franjo je u tom glasu prepoznao Krista i upitao ga što da čini. Glas mu je rekao: „Vrati se kući.“
Franjo je tada u svom rodnom gradu, unatoč ismijavanju sugrađana, započeo novi život, iako još nije bio siguran kakav taj život treba biti. U to vrijeme Franjo hodočasti u Rim, razdaje svoje bogatstvo i udaljava se od ispraznog života ispunjenog zabavama. Povlačeći se u spilje pokušava proniknuti u smisao života i pita se: „Što mi je činiti?“
Skloni smo Franjin život i obraćenje skratiti u dvije rečenice: Franjo je bio bogataš i želio je biti vitez. Onda je čuo glas sa križa, preobratio se, počeo ljubiti gubavce i propovijedati pticama. The end. Nije Franjo jedini čije se obraćenje tako, pomalo krivo, shvaća. Slika Savla koji pada s konja i postaje Pavao je svima dobro poznata. No taj trenutak kada je Pavao čuo Isusov glas bio je za njega tek početak. Nekoliko je godina nakon toga proveo sa zajednicom koju je nekoć proganjao i učio što znači biti kršćanin, tražeći odgovor na pitanje što Bog želi od njega.
Jednako tako i Franjo nije odmah nakon prvog snoviđenja znao odgovore na sva životna pitanja. Čak i nakon što mu je Bog progovorio sa križa u sv. Damjanu, Franji nije odmah bilo jasno što Bog od njega traži. On se jest u srcu jasno opredijelio za Boga no to nije promijenilo njegov život i karakter u jednom trenutku. Franjo je polako napredovao u spoznaji i to ne bez truda i muke. Bilo je potrebno određeno vrijeme sazrijevanja. Franjo je ipak bio samo mladić! Ono što je Franju na kraju učinilo vitezom – Božjim vitezom – je poniznost s kojom je vjerovao u Božji plan za njega, čak i kada njemu taj plan nije bio poznat ili nije bio po volji.
Učimo se takvom uzdanju u Boga i ne bojmo se ako naše obraćenje ne ide onako kako bismo mi to željeli ili onoliko brzo koliko mislimo da bi trebalo. Vjerujmo Bogu i nikad ga nemojmo prestati ispitivati: Što želiš da učinim?
Dubravka Sertić, Frama Našice