Imala sam svaku namjeru napisati ovaj tekst još u petom mjesecu kada su mediji postali tema mjeseca na našem portalu. No, svaki put kada bih ga počela pisati, misleći da znam što želim reći, zastala bih pred prazninom stranice i odustala. Uvijek bi se dogodilo to da sam pročitala neki tekst ili čula neku vijest koja bi me natjerala da ponovno promislim o onome što želim reći. Puno sam razmišljala o medijima u zadnjih mjesec dana i došla do jednog zaključka: vrijeme je da korisnici medija preuzmu odgovornost za ono što čitaju i gledaju.
Mnogo je pisano o niskim granama na koje su mediji pali, pogotovo iz pera vjernika koji su s pravom ogorčeni na pristranost, vrijeđanje, neprofesionalnost i sve druge grijehe naših medijskih djelatnika kad je u pitanju medijsko praćenje Crkve. Imali smo to prilike vidjeti i u posljednjih mjesec-dva kada je medije najviše brinulo koliko je Crkva dala za pomoć poplavljenim područjima. Slaba je utjeha to što Crkva nije jedina koju se u medijima loše tretira. Puno je tema o kojima se šuti i/ili laže.
TV serije i filmovi su također puni sablazni, od golišavih scena koje bi se nekoć mogle naći samo u porno filmovima do prekomjernog nasilja i suptilnog nametanja određenih svjetonazora. Kada se govori o lošem stanju medija onda se definitivno mora spomenuti i da je tematika serija i filmova uvelike ograničena na liberalno i moralno-relativno shvaćanje svijeta. Došlo je do toga da se gleda koje serije nemaju nijednog homoseksualnog lika kako bi im se prigovorilo jer ne odražavaju stvarnost. Čudan je to prigovor, ako se mene pita. Problem je ako u seriji nema homoseksualnih likova ili pripadnika različitih rasa, no ne vidim da se netko uzrujava ako u seriji nema kršćana. Ako i imate likove koji su kršćani, nemojte očekivati da će oni biti praktični vjernici i doista pobožni ljudi. Svaka čast iznimkama, no toliko o predstavljanju stvarnosti. Nisu samo u vijestima kršćani prikazani kao hejteri, fanatici, pedofili i dr.
Internet je u priči o medijima posebna priča. On definitivno nudi jednu slobodu izražavanja koja ne postoji na televiziji. No, pitanje je koliko plaćamo tu slobodu. Jesmo li svjesni toga da se svaki naš potez na Internetu jednog dana može iskoristiti protiv nas? Sjetimo se Edwarda Snowdena i njegovih prošlogodišnjih objava. Iako su naša sigurnost i privatnost na Internetu problemi koji nas trebaju sve zanimati, za prosječnog je korisnika Interneta puno neposredniji problem kultura mržnje koja njime vlada. Dat ću vam jedan primjer. Redovito pratim blog Matta Walsha. Matt je 27-godišnji Amerikanac, otac dvoje jednogodišnjih blizanaca i katolik. Njegov blog u kojem se bavi različitim aktualnim temama (školstvo, vjera, politika i dr.) mjesečno pogleda nekoliko milijuna ljudi. Blog je toliko uspješan da Matt njime uzdržava svoju obitelj. Jedan od razloga zašto je toliko uspješan zasigurno leži u tome što argumentirano i s konzervativnog stajališta pristupa temama koje često bivaju zametene mrežom obmana. Nedavno je na blogu objavio post pod naslovom „This person is planning to kill me in order to teach me that I shouldn’t be mean and hateful“ (Prijevod: Ova osoba me planira ubiti kako bi me naučila da ne bi trebao biti zločest i zloban). U njemu je citirao nekoliko prijetnji smrću i veoma eksplicitnih uvreda koje redovito dobiva samo zbog onog što piše. Osobno ne znam što bi netko morao napisati da mu pošaljem mail u kojem mu želim da umre od raka (Matt navodno takve svako malo dobiva). Ne mogu zamisliti taj scenarij. Ali ja sam zadrta, a ti bi ljudi za sebe vjerojatno rekli da su tolerantni.
U svijetu medija je bitno biti politički korektan i „normalan“. Postoje interesi raznih ljudi, korporacija i sl. koji se moraju obraniti i mediji taj posao izvrsno odrađuju. Oni manipuliraju našom stvarnosti. Zabavljaju nas i zaokupljaju da ne vidimo što se oko nas događa. A mi im to sve dopuštamo.
Nije mi namjera pozvati na prosvjede pred HRT-om ili tako nešto. Sustav se ionako pobjeđuje tako da se pobijedi samog sebe. Informacije nam stižu veoma brzo i teško je naći vremena da se o njima kritički promisli, podvrgne ih testu logičnosti i stvori neki argumentirani stav o njima. Mnogi se u čitanju vijesti ne maknu dalje od naslova i podnaslova, ali ih to ne sprječava da govore o stvarima o kojima zapravo ne znaju ništa. Svi ćemo gunđati o stanju medija ali rijetko kad ćemo doista stati i provjeriti njihovu priču. Rijetko tko će odvojiti vrijeme i malo istražiti neku vijest iz više izvora. Ispada da medijima često i previše vjerujemo, pogotovo kada odražavaju naše stereotipe i ostala mišljenja. Naravno, ne može se sve provjeravati, no bi li barem onda mogli šutjeti o stvarima koje ne poznajemo? Teško je ponizno priznati da nešto ne znamo, lakše je vrijeđati ljude koji misle drugačije od tebe, a najlakše je pasivno gutati sve što nam se pruža.
Mi vjernici ne smijemo biti pasivni promatrači. Moramo biti sposobni u svjetlu svoje vjere sagledati svaki dio svog života, a to uključuje i medije. Koliko vremena provodimo pred ekranima? Što na njima gledamo? Naravno, ne možemo gledati samo vjerske emisije i filmove, slušati samo gregorijanske korale i zatvoriti se u svoje kuće ne znajući što se u svijetu događa. Dapače, baš suprotno! Mi moramo pratiti što se događa i djelovati na temelju toga, ali to moramo učiniti tako što ćemo koristiti darove koje imamo po Duhu Svetom: mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji. Pozvani smo biti Božji svjedoci u svijetu, ali ne biti od svijeta. Razumijemo li mi da to znači da nekad moramo ugasiti televizore, računala i mobitele?
No, često pravimo ustupke. Možda smatramo da Boga nije briga kakve filmove gledamo i kakve serije pratimo. No, s obzirom na to da su mediji sveprisutna sila u našim životima, naš odnos prema njima ne može biti nebitan. Oni oblikuju naša razmišljanja i nadam se da je jasno zašto je za vjernika problematično ako u to oblikovanje ne uključi Boga. Mediji su ono što jesu. Na to ne možemo puno utjecati, ali možemo mijenjati način na koji ih koristimo.
Poanta je sljedeća: Mi možemo gunđati protiv medija istovremeno upijajući sve što nam nude ili možemo nešto učiniti oko toga. Možemo podupirati katoličke medije, možemo se uključiti u katoličke medije, možemo kritički promišljati ono što gledamo, možemo ugasiti računala s vremena na vrijeme, možemo se moliti (Znate li da je sv. Klara zaštitnica televizije?)… Nismo bespomoćni. Ako želimo, uz pomoć darova koje smo primili po milosti Božjoj možemo napraviti razliku u svom životu.
Dubravka Sertić, Frama Našice