Pape, mediji i mi

U donjem kutu naslovne strane ovog portala, nalazi se anketa. Posljednja dva mjeseca anketno je pitanje vezano uz prvu godinu papinstva pape Franje.

Ne iznenađuje me što je raspodjela glasova ovakva kakva jest. Ali, voljela bih pitati ove osobe koje smatraju da je papa Franjo unio potrebne promjene, znaju li kakve je točno promjene papa Franjo uveo. Usuđujem se pretpostaviti da bi mi odgovorili neodređeno: otvorio je vrata Crkve, pokazao poniznost, odbacio je raskoš itd.  Takve slične neodređene opise papi Franji pripisuju i sekularni mediji koji su ga od samog početka proglasili Supermanom. Neupitna karizma, poniznost i spontanost pape Franje oduševili su mnoge, a mediji su je se uhvatili (i izvitoperili ju) kao pijan plota u pokušaju da privuku više publike. Na kraju se sve svodi na to jer publika donosi novac. No dok mediji čine svoje, usput se događa nešto čudno: naša slika o stvarima o kojima mediji pišu se mijenja. Mnogi govore da je „podrška“ koju mediji daju papi Franji dobra stvar jer stvara pozitivnu sliku o Crkvi i privlači ljude u njeno okrilje. Možda to i jest tako, ali čini mi se da negativnih posljedica toga ima barem jednako toliko koliko i pozitivnih, ako ne i više.

Vratimo se nakratko anketi. Zašto je odgovor „Papa Franjo je unio potrebne promjene u Crkvu“ problematičan? Prije svega, zato što insinuira da prijašnji pape, a pogotovo papa Benedikt XVI. nisu radili ono što papa Franjo radi. To je jednostavno pogrešno i smatram da su mediji najveći krivci za tu krivu percepciju. Nemojmo misliti da se papa Benedikt nikad nije vozio u busu samo zato što to nije bilo razglašeno  u svim mogućim medijima. Nemojmo misliti da je papa Franjo prvi papa koji je svojom jednostavnom osobnošću oduševio ljude. Sveti Ivan XXIII. činio je mnoge stvari koje danas papa Franjo čini (i neke puno radikalnije), samo što u njegovo vrijeme nije bilo Interneta. U teoriji je posao medija da odražavaju stvarnost, no reći da ju oni oblikuju je puno bliže istini. To je jednostavno tako, pogotovo s obzirom na to u kakvom globaliziranom svijetu živimo. No, mi vjernici ne bi trebali dopustiti da to određuje naše mišljenje o ljudima.

Kao osobi kojoj papa Benedikt znači jako puno, žao mi je što mnogi prosuđuju njegovo papinstvo na temelju toga što on nije karizmatičan kao papa Ivan Pavao II. ili papa Franjo. Prosuđivati osobu i njezina djela samo na temelju tog nekog vanjskog i površnog dojma je veoma pogubno. Činjenica je da većina nas vjernika ne zna dovoljno da donese sud o tome kakav je netko papa.  No to nas ne sprječava da to činimo, zar ne? Isto vrijedi i za medije, samo što od njih realno ne bi ni trebali očekivati nešto više.

Ako je papa Franjo u priči sekularnih medija Superman, onda je papa Benedikt general Zod. Svaka priča osim junaka treba i zlikovca. Zajedno s papom Benediktom, u toj je ulozi, ako pitate određene „društvene kritičare“, i ostatak službenika Crkve. Izuzev pape Franje, naravno. On, zemaljski pastir Crkve, po nekima je apsolutno drugačiji od svojih ovaca i samo je pitanje vremena kad će on njih dovesti u red. No evo, prvih godinu dana papinstva pape Franje je prošlo, a jedina konkretna promjena koju je uveo (koje se ja mogu trenutno sjetiti) je to što je podigao dobnu granicu za dobivanje titule monsinjora. Naravno, papa Franjo doista jest u svoje papinstvo unio svoju osobnost, kao što to čini svaki papa. On nesumnjivo ima svoj stil koji nosi određene promjene. No, nemojmo to što je njegova argentinska krv drugačija od Benediktove njemačke, uzeti kao znak da je jedan dobar, a drugi loš. Pustimo te priče onima koji ne shvaćaju da Crkvu ne vodi papa, već svemogući Bog. Mi se pomolimo Duhu Svetom da vodi papu Franju i cijelu Crkvu i da nas sve zajedno sačuva u zajedništvu i Istini.

 Dubravka Sertić, Frama Našice