FORMACIJA: “Ljubav i odgovornost”

I reče Gospodin Bog: „Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on. (…) i bit će njih dvoje jedno tijelo.

Riječ „ljubav“

Riječ ljubav nije jednoznačna. Svima nam je poznata ona najtajanstvenija ljubav – ljubav prema Bogu. Zatim kao zadatak Isus nam je ostavio i ljubav prema bližnjima, iz koje među ostalima proizlazi i ljubav za dobrobit domovine. Bog koji je stvorio prirodu traži od nas i ljubav prema prirodi. Mnogo je još različitih oblika ljubavi, ali ove navedene i sve druge oblike ljubavi lakše je živjeti i svjedočiti ako čovjek nije usamljen. Adam je živio životom ljubavi, no ipak nije bio ispunjen. Tada mu Bog darova družicu, i eto nastanka prve ljubavi između muškarca i žene o kojoj se ovdje više progovara.

Definirajući ljubav Youcat kaže: Potpuno ljubiti znači nešto tako zavoljeti da se iz sebe iziđe i tomu se posve preda. (…) Najljepši oblik ljubavi na zemlji je ipak ljubav između muškarca i žene, između dvoje ljudi koji se trajno jedno drugome darivaju. Svaka je ljudska ljubav odraz Božje ljubavi, u kojoj su sve ljubavi sadržane. Ljubav je nutrina trojedinog Boga.

Spolnost (i nagon)

Bog je svakog od nas stvorio kao muško ili kao žensko i to nas posve određuje. Reći će neki da su većinom žene osjećajnije, a da su muškarci fizički jači, da će se više žena naći u humanističkim znanostima, dok ćemo više muškaraca pronaći u onim prirodoslovnim. Svakako, radi se o osobitu načinu življenja, drukčijem pozivu u odnosu prema djeci, drukčijem putu vjere. Baš zato što je Bog htio da muškarac i žena budu jedno za drugo te da se dopunjuju u ljubavi stvorio ih je različite.

S obzirom da je čovjek spolno biće posjeduje i spolni nagon koji se očituje u usmjerenosti cijeloga bića drugome, drugoj osobi, postojanju vrste. Reći će neki: Ako je Bog usadio u nas taj nagon, zašto bi tko postavljao zabrane? No, čovjek nije igračka svojih nagona. A upravo tjelesni dio ljubavi pripada samo braku, a ne izvan njega. Biblija to potvrđuje Božjim govorom: “Plodite se…” i “dvoje će biti jedno“ misleći upravo na brak kojeg je Stvoritelj odmah na početku utemeljio govoreći: “Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo.”

Čovjek nije igračka svojih nagona. Nagon je podređen volji, a time i našim slobodnim odlukama. Blaženi Ivan Merz o tome će reći: Kao što vodu nabujale rijeke krotimo nasipima da teče određenim  koritom, što više, pomoću čeličnih cijevi je vodimo u elektranu i silimo da goni motore, koji rasvjetljuju daleke krajeve i tjeraju svojom snagom strojeve velikih tvornica, tako je čestit mladić dužan da ogradi divovsku i bijesnu snagu svoga spolnog nagona nasipima kršćanskog ćudoređa i pristojnosti dok slobodno ne odluči, ako je to volja Božja, da spolni nagon bude u zakonitom braku stvarateljem života, sreće, blagoslova.

Spolnost i ljubav ne idu jedno bez drugoga jer tamo gdje se oni odvajaju traži se samo zadovoljenje želja. Ljudi koji traže spolni odnos bez ljubavi, lažu jer blizini tijela ne odgovara blizina njihova srca. Tada spolni čin postaje neljudski – snižen samo do sredstva zadovoljavanja, potrošne robe.

Predbračna čistoća

Čistoća se ne može razumjeti bez krjeposti ljubavi. Često se čistoća poima kao donekle „slijepo“ kočenje osjetilnosti i tijela premda ona to nije. Crkvi je u središtu uvijek čovjek. I kada govori o braku, onda govori o nečemu jako uzvišenom; on je sakrament. I kako ne može biti „sakramenta prije sakramenta“, tako ne može biti niti nečega što bi bilo „imitacija“  braka, „brak prije braka“, pa Crkva ne može odobriti predbračni spolni život dvoje ljudi jer je za nju bračni čin pridržan – samo braku. Blaženi Ivan Pavao II. reći će: Ne može se živjeti na probu, ne može se na probu umrijeti. Ne može se na probu ljubiti, samo na probu i na neko vrijeme uzeti neku osobu.

• „Pa svi to čine!“

Upravo to kažu mnogi opravdavajući svoje postupke. A budući da “svi to čine”, znači da nije zabranjeno. Oni kojima je teško uvidjeti da moraju obdržavati predbračnu čistoću do vjenčanja uzimaju za mjerilo svojih postupaka ono što “drugi čine” – no bitno ja zapamtiti da to nije istina – jer ne čine to svi!

• “Nužno je utvrditi slažemo li se!”

Često se da čuti da je potrebno prije nego što se uđe u brak provjeriti slažu li se mladić i djevojka u svakom pogledu pa i onom koji se tiče spolnog čina. Gotovo je sigurno da tko predlaže takvo što, pokazuje površnost svojih osjećaja. Niti muškarac, niti žena nisu roba ili stroj kojeg treba iskušati prije konačne kupnje pa tek tada kupiti ili nakon probe ostaviti. Postoji li neki problem, čovjek to zna i prije “probe”. A predbračno iskustvo nije nikakva prednost nego je, naprotiv, korak unatrag.

• “Dokaži da me ljubiš!”

Jedna uobičajena, otrcana fraza. Kad jedno od drugog traži da mu dokaže ljubav svojim predanjem u spolnom činu siguran je znak da tu nema one istinske ljubavi, a posljedice mogu biti veoma žalosne.

• “Zašto čekati brak?”

Crkva spolno čin smatra isključivo svojstvenim bračnom životu. „Pa mi se volimo“ reći će. No, pitanje je što ta „ljubav“ konkretno znači? Uključuje li ona sve one dimenzije koje su potrebne za zrelu ljubav koja je spremna i na mnoge žrtve? Crkva zato uči da prava ljubav – zna čekati. Upravo u „hodanju“ mladić i djevojka imaju priliku uzajamno se upoznavati da bi sa sigurnošću mogli donijeti iznimno važna životna odluku – stupanje u brak. Predbračni odnosi ponajčešće isključuju porod. Ono što se prikazuje kao bračna ljubav ne može se, kao što bi inače moralo biti, produžiti u očinsku i materinsku ljubav.

U odgovoru na pitanje zašto još nije ni s jednom djevojkom spavao jedan student je odgovorio: Ne znam kada ću se oženiti. Ali ne želim već danas buduću ženu prevariti.

Marta Radoš, Nacionalna voditeljica formacije