Na dan Gospodnji 23.10. nadasve nam plodonosne 2011. godine, 34 mlade osobe došle su u sigetsku crkvu na misu u 11:30h kako bi Bogu, sebi, bratstvu i svekolikoj Crkvi u Hrvata i šire obećali da će kroz godinu dana svoju mladost posvetiti Kristu.
Dok se prisjećam početka toga dana, u glavi mi zvone riječi one stare, svima nam poznate šansone: „Budim se, prestaje jedan divan san, oblačim se na brzinu da odjurim s dečkima van, al’ je tata stao na vrata i rekao: Ne možeš van, nedjelja je dragi sine ideš s nama u…“ khm, u crkvu, naravno! Dolazim u crkvu ranije, prema instrukcijama moga brata Leona koji me pratio prema prvim obećanjima.
U framašima koji postupno dolaze vidim smirenost (neobično stanje za sigetske framaše, možda zato što je bilo jutro), ali i posebnu sreću. Naravno, sretni su što znaju da će Bog poslušati njihovo obećanje i da će zadobiti još braće koja će biti pomoć u izvršavanju tog obećanja. Ipak, kada razmislim, vjerojatno je takvo ozračje prije davanja obećanja svake Frame gdje god u svijetu bili.
Što je onda obilježilo obećanja sigetske Frame? Obilježila ih je prisutnost Duha Svetoga kao što je, uostalom, prisutan na svakim obećanjima i na svakoj misi, a opet svaki susret čini jedinstvenim. Obilježili su ih framaši koji su davali obećanja; svaka osoba koja je jedinstvena, ali i definirana braćom oko sebe. Braćom koja su tu duže vrijeme, ali i prvoobećanicima. Svaka nova obećanja nanovo oblikuju bratstvo, a ove godine je bratsvo za nijansu više „obnovljeno“ jer je ovo obećanje posebno obilježilo vodstvo novog duhovnog asistenta Frame Siget, fra Petra Horvata.
Ova obećanja je obilježio svečaniji ton nego prijašnjih godina, jer smo ulazili na misu u procesiji s lučicama u rukama. Svoju malu, poniznu svijeću, prinijeli smo na oltar oblikujući skup oko habita koji simbolizira sv.Franju. To ozračje je pratila i pjesma čije riječi: „još jednom malen stojim pred Tobom, ponizujem se do kraja…” opisuju osjećaje koje framaši prinose na oltar sa sobom.
Fra Pero (kako ga mi zovemo), u duhu misijske nedjelje, nam propovijeda kako biti misionar znači djelovati tu, oko sebe, u školi, među susjedima, u bratstvu! Obraćajući se framašima naglašava da se ne trebamo bojati, posebno ne sada jer, iako se na prvi pogled čini teško živjeti Evanđelje i još to obećati Bogu, sada je to lakše baš zato što imamo braću koja će nam pomoći. To je i zorno pokazao donoseći jednu grančicu i zavezani bunt grančica. Naš snažni brat framaš je onda za primjer došao i lako prekinuo jednu grančicu, ali bunt nije mogao slomiti. Fra Pero je to (strojarskim riječnikom) opisao kao čistu fiziku; grančice se podupiru i veća sila je potrebna da ih se slomi. To podupiranje kod framaša je ljubav, a konop koji ih drži je bratstvo! Nakon mise je bilo sveopće čestitanje obećanicima i odlazak prema hrani koja je strpljivo čekala. I tako siti framaši se smjetiše u kino dvoranu i uživaše u skeču u izvedbi TemaDeuma.
Ovo su bila moja prva obećanja… u grupi za obećanja smo često pričali o tome i naglašavali smo to nastojanje da se stvarno držimo primjera sv.Franje i ponekad nas je hvatao strah jer smo mislili kako ćemo obećati nešto kada se ni sada toga ne držimo. Pred sama obećanja sam ipak bio nekako smiren, a nakon obećanja potpuno neočekivani osjećaj. Osjećaj olakšanja, osjećaj međusobnog ljubljenja što i mene potiče na davanje ljubavi. Nije to samo čista psihologija gdje sam sretan zbog pripadnosti i prihvaćenosti u zajednici. To je možda dijelom bilo do obećanja. Sada je to prevladala ljubav!
Sada nisam samo sretan što primam, sada sam još sretniji što mogu davati. Pa evo, to može biti poticaj da se i ti, vjerni posjetitelju ovoga portala, podsjetiš kakav je to osjećaj kada daješ obećanja i nanovo postaješ framaš. (svoje komentare možete ostaviti ispod teksta, hvala Bogu, svi imate neke Facetube i Myfejs accounte pa ih iskoristite dijeleći svoja razmišljanja s drugima).
Marta Anić Kaliger i Josip Ninković, Frama Zagreb-Siget- Trnsko
ah… baš ste to lijepo napisali 🙂