Asiški siromašak

Uistinu, prisutnost brata i oca našega Franje bila je svjetlost ne samo nama koji smo bili blizu, nego i onima koji su zavjetom i životom bili daleko od nas. Bio je svjetlo došlo od pravoga Svjetla, obasjao je one koji su bili u tami i sjedili u sjeni smrtnoj, da bi upravio korake njihove na put mira.

Ovo su reci kojima je brat Ilija u okružnom pismu obavijestio braću diljem svijeta o smrti, kako sam kaže, oca i brata Franje. Ove riječi iako donose iskaz o smrti, koja u nama uvijek budi osjećaj tuge, zbog gubitka voljene osobe, odišu nekakvom svečanošću i dostojanstvom. Jednako su svečano one odzvanjale pod svodovima svih franjevačkih crkava diljem svijeta u predvečerje blagdana ovog velikog sveca, Asiškog siromaška, svetoga Franje.
Upravo danas, u ovome vremenu koje je obilježeno prolaznošću, vremenitošću i neobičnom ljudskom potrebom za neprestanom novošću, jednako snažno odzvanjaju ove riječi kao i prije osamstotina godina. Međutim, nameće nam se danas pitanje, što i kako o osobi koja je živjela tako davno, govoriti u ovome vremenu obilježenom neprestanim novitetima? Pitamo se kako to da još i danas mnogi govore o ovom čovjeku i žive skoro jednako kako je i on živio? Što to njega čini tako suvremenim i gotovo bih rekao vječnim?

Gledajući ljudskim očima sv. Franjo bio je samo čovjek, a najosnovnije ljudsko obilježje jest prolaznost, koja je povezana s njegovom materijalnom strukturom. Međutim, danas se zanemaruje, svijeno ili nesvjesno, ona duhovna dimenzija čovjeka, koja je u jednakoj mjeri snažna koliko i ona materijalna. Upravo se na razini te dimenzije stvara jedinstveni odnos između čovjeka i Boga, štoviše taj odnos prelazi u čvrstu povezanost i nerazdvojivost kod osobitih likova kršćanske povijesti koje nazivamo svecima.
Nemojmo zaboraviti da je svatko od nas, po sakramentu krštenja, pribrojen mističnom Kristovom tijelu – Crkvi i dana nam je klica te povezanosti s Bogom. Upravo zbog toga krštenje nije samo dar i kršćanin nije samo onaj koji besplatno prima, već je krštenje i poziv a kršćanin onaj koji se daje do te mjere da svoj život potpuno usmjerava prema Bogu. Mi smo stoga, po sakramentu krštenja, a onda još više i po samom činu obećanja Bogu u bratstvima Franjevačke mladeži, još snažnije i pred cijelom Crkvom na sebe preuzeli dužnost i javno prihvatili tim putem svetosti konkretnije i zauzetije hoditi.

Sam je sveti Franjo, slično kao i svi mi, u jednom trenutku svoje mladosti osjetio da je krštenje koje je u djetinjstvu primio neizmjerni dar Božje ljubavi i odlučio je tu ljubav još više uzljubiti nasljedujući Krista u potpunosti. Javno se pred svima razgolitio i skinuvši sa sebe odijelo staroga čovjeka počeo živjeti novim životom u Kristu, životom u koje mu je, kako je sam rekao, moguće uistinu Boga zvati svojim pravim i jedinim ocem. Već tada on je postao pravi alter Cristus, kako će ga kasnije mnogi nazivati, a samom se Kristu suobličio kada je na svome tijelu primio biljege Kristove muke. Bio je to samo izvanjski izraz njegove nutrine koja je pod snažnim djelovanjem Božje milosti bila iz korijena preobražena, a ta je preobrazba poput sunca isijavala i grijala ljudske duše s kojima se susretao i kojima je iskazivao ljubav. U svetome Franji Božja je ljubav postala opipljiva a zajedništvo ljubavi, kao osnovna stvarnost Božja, vidljiva i moguća.

Ne čudi stoga činjenica da danas treba sve više govoriti o ovakvim velikanima Crkve, baš u ovom vremenu izgubljenosti i individualizma, oni svojim životom propovijedaju Boga koji je zajedništvo utemeljeno u ljubavi, različitosti i međusobnom darivanju.
Kršćani se stoga trebaju danas hrabro i odvažno opredijeliti za Krista i iznova zaživjeti svoje krštenje, samo tako oni će uistinu postati prava sol zemlje i istinsko svijetlo svijeta. Zahvaćeni i preobraženi Božjom ljubavi, kako je to bio i Franjo, preobražavat će ovaj svijet preobražavajući sami sebe. Od sebe će tražiti odricanje a drugima će darivati ljubav. Postat će graditelji i sustvaratelji Božjega kraljevstva. Samo to jest istinski poziv svakoga kršćanina, tako jednostavan i malen, a tako malo konkretno življen. Al da nije nemoguće, uvijek nam iznova svjedoče kako sveti Franjo, tako i brojni sveci u povijesti Crkve, po kojima nam je Bog darovao prekrasan primjer i veliki zagovor na našem životnom putu. Odvažimo se stoga već jednom i živimo ono što smo Bogu obećali!

Antonio Šarin, Frama Rijeka – Trsat