Idem li naprijed?

Mnogi su framaši sa svojim duhovnim asistentima ovo ljeto sudjelovali na framinom hodu pojedinog područnog bratstva. Marširalo se kilometrima nadahnuto franjevačkom duhovnošću. Išlo se pješke. Korak po korak. Naprijed prema zacrtanom cilju. Neki su išli i u Madrid na Svjetski dan mladih gdje smo se susreli s papom Benediktom XVI. Putovalo se tada kroz mnoge strane zemlje i pješačilo po njihovim gradovima kako bi se što više vidjelo i doživjelo. U Domovini su mnogi pošli na hodočašća u marijanska svetišta bilo na Mariju Bistricu, bilo u Međugorje, Aljmaš, Krasno ili Trsat.

Hodočastilo se ovo ljeto danima i noćima ne štedeći svoje noge. Poneki su dobili žulj ili su istegnuli ligamente i zglobove. Da, da, nije lako niti koračati kad je put dugačak, a teren neravan. No, sve do sada spomenuto opisuje naše fizičko kretanje po ovoj suznoj dolini što je nazivamo Zemlja. I to naše fizičko i tjelesno kretanje potaknuto je duhovnim razlozima. A to fizičko kretanje na hodočašću simbolizira i naše duhovno kretanje.

Hodam li ja jednako i u duhovnom životu kao što hodam na hodočašću? Idem li naprijed ili se vrtim u krug duhovne svakodnevice? Kao što na framin hod ili neko hodočašće možemo biti potaknuti zbog prijatelja koji nas je nagovorio, zbog lijepog iskustva koje nam je netko ispričao ili zbog veselog društva s kojim ćemo biti tjedan dana, tako i na duhovni put često krećemo zbog drugih. Možda su nas roditelji potaknuli na prve molitve ili nas je baka redovito vodila na svetu misu nedjeljom, a poslije smo sreli društvo iz škole sa kojim smo išli. Na poslijetku smo se uključili u Framu, pa nam je bratstvo pružalo nove poticaje za duhovni život.

Kao i na hodu, tako i u duhovnom napredovanju mogu se pojaviti žuljevi koji nam svaki slijedeći korak čine bolnim i potiču nas na razmišljanje o odustajanju od daljnjeg puta. „Cilj je još predaleko, a mene bole noge“, pomislimo za vrijeme jedne pauze i lako odlučimo ne hodati dalje. Odustajemo li tako i u duhovnom napretku čim nam neka molitva postane malo dosadna ili čim nam Bog ne usliši našu nakanu? Svaka slijedeća molitva postaje još dosadnija, baš kao žulj kojeg se ne možemo riješiti. Kad sam započinjao studij teologije netko mudar mi reče kako fakultet ne završavaju najpametniji nego najuporniji. U to sam se više puta uvjerio gledajući prijatelje koji su se jako trudili oko studiranja. Upornost na putu do cilja je ono što nas često puta potiče da hodamo i sa žuljevima, da molimo i kad osjećamo dosadu i duhovnu suhoću.

Hodajući pješke vidimo mnoge prirodne krajolike koje u brzoj vožnji nekim prometnim sredstvom ne vidimo. Dok pješačimo možemo malo i zastati, te se zagledati u nešto novo što nam u našoj svakodnevnici života izmiče pogledu. Tako je potrebno i u duhovnom životu otkrivati nove krajolike koji nam inače izmiču jer se prebrzo ili iz čiste navike molimo. Zastati nad mislima nekog franjevačkog sveca svakako nas mogu obogatiti u našem duhovnom hodu. Po primjeru sv. Franje slijedimo Isusa i time kao da kažemo da je sv. Franjo naš autoput do Isusa. No, postoje i mnogi drugi putevi osim autoputa i njih upravo koristimo za vrijeme framinog hoda. Tako uz Franju i Klaru postoje i Elizabeta i Ljudevit, kao i Bonaventura, Janja, Antun, Leopold Mandić, Pio i drugi. Valjalo bi i njihove misli pročitati, na njihovim životnim odlukama se nadahnjivati.

Ako smo na hodočašće krenuli zbog društva, e onda ipak negdje dođe jedan trenutak krize kada shvatimo da moramo sami u sebi naći motivaciju. Kad otkrijemo da nam više ni dobra zabava i ni veselo društvo nisu dovoljni da preživimo bol žuljeva na stopalima. Ostajemo sami sa sobom, sa svojom odlukom – hoću li ići naprijed ili neću.

Pa i u duhovnom životu nam odjednom dosade mnoge pjesme koje smo prije radosno pjevali, a odjednom shvatimo da duhovni asistent ozbiljno misli kada govori o postu i pokori. Polako gubimo vanjsku motivaciju za duhovni život i okrećemo se pitanju šta ja uopće ovdje radim. „Vječni život je još daleko, a meni je dosadno moliti“, pomislimo tada. To je vrijeme kada motivacija počinje dolaziti  iz nutra, iz našeg osobnog odnosa s Bogom. Vjerujem li ja u Boga bez obzira na lijepe framaške pjesme, na dobro društvo i hranu nakon proslave obećanja?

Ako je tvoj odgovor „vjerujem“ znači da si napravio novi korak naprijed i da nisi zastao samo na izvanjskoj ljepoti franjevačke duhovnosti. Svaka nova molitva, svaki novi svetac ili nova meditacija koju izmolim, pa čak i svaka nova dužnost unutar bratstva novi je korak u duhovnom životu jednog framaša.

6 Comments

    1. Hvala, sestro, upravo te je Mario Sisko spomenu i rekao da si pohvalila blog. Pa sam se dosao uvjeriti. Upravo mi odrduje tablicu termina do kada moram pisati blog. Ah, ti termini!

  1. “…šta ja uopće ovdje radim. …” , zaista, ko bi reko, to je i moje često postavljano pitanje, kako na faksu, tako i općenito

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)