Vjerojatno nitko od Franjine braće u njegovim posljednjim trenutcima nije bio svjestan da on doista umire i da ga više neće vidjeti, da više neće biti s njima. Još je vjerojatnije da je svima koji su prisustvovali tom, usudimo se reći veličanstvenom događaju, dio mozga zadužen za logičko razmišljanje jednostavno- zakazao. Oduševljeni Franjinim shvaćanjem ‘sestrice’ smrti i sami su poželjeli otići s njim i stati pred Lice Gospodnje.
Kao što je i živio život i kao što je sve činio u Gospodinu i za Gospodina, tako je Franjo shvatio i svoju smrt. Shvatio ju je kao susret s Bogom koji bi po Njegovoj milosti mogao potrajati do vječnosti, a i kasnije. I osim što Franjo već skoro osamsto godina uživa u gledanju Gospodina, posljedice Franjinog življenja osjećaju se i sada. Iako zvuči kao da je riječ o nekoj prirodnoj katastrofi- nije. Riječ je o Franjinu životu kojim se danas milijuni ljudi u svijetu oduševljavaju i čijim putem radosno hode Kristu. Svojom nevjerojatnom poniznošću i skromnošću, svojim žarom u pomaganju drugima podijelio je ljude što se tiče mišljenja o njemu. Dok su jedni govorili o njegovoj svetosti, mnogi su govorili kako je on lud. Vjerovali ili ne, ali i jedni i drugi su bili u pravu. Upravo ta njegova ‘ludost’ i njegov odnos prema Bogu i braći ljudima bilo je ono što ga je činilo svetim i posebnim.
Franjo je iza sebe ostavio tri velika reda i druge ‘rediće’ čija je karizma danas prisutna u svim krajevima svijeta.
Svim tim milijunima ljudi koji se oduševljavaju njime, a i svim kršćanima, od srca želimo sretnu i blagoslovljenu svetkovinu sv. Franje koji vas sve s Neba radosno blagoslivlje poznatim blagoslovom:
Pravo ime svetog Franje je Giovanni Francesco Bernardone. Utemeljitelj je franjevačkog reda ili Reda manje braće, suutemeljitelj reda klarisa ili Reda siromašnih gospođa, a njime je nadahnut i Treći franjevački red, koji se danas dijeli na Samostanski treći red i Franjevački svjetovni red.
Bio je sin Pietra Bernardonea, trgovca u Asizu, i francuske plemkinje imenom Pica Bourlemont. Prema jednoj pretpostavci ime Franjo (tal. Francesco) nadjenuto mu je zbog majčina porijekla, a prema drugoj dao mu ga je otac zbog trgovačkog uspjeha što ga je imao u francuskoj pokrajini Provansi. U mladosti je vodio veseo i bezbrižni život. Za vrijeme rata s Perugiom, koji je trajao od 1202.-1203., pada u zarobljeništvo, da bi nakon oslobođenja iz zarobljeništva, prilikom razmjene zarobljenika, teško obolio. U zarobljeništvu za vrijeme bolesti doživljavao je duboke unutarnje promjene.
Nakon toga iskustva, potaknut i noćnim viđenjem, povlači se u prirodu i samoću, a druži se sa siromasima, te odjeven u vreću poslužuje gubavce. Nakon viđenja u crkvici svetog Damjana u Asizu, u kojem mu Krist s križa kaže: »Franjo, idi i obnovi moju Crkvu«, počinje popravljati tu ruševnu crkvu. Sugrađani su ga ispočetka smatrali čudakom, pa i luđakom, ali njegovo propovijedanje o apsolutnom evanđeoskom siromaštvu u doba oštro naglašenih razlika u feudalnom društvu nalazi pristalice među ljudima i siromašnim slojevima građana.
Broj Franjine pokorničke braće s vremenom je sve više rastao te se pokret svetog siromaštva širi velikom brzinom i postaje prijetnja za privilegirani položaj klera. Kako bi suzbio tu opasnost papa Inocent III. poziva Franju pred sebe i nakon što dobiva garancije da će pokret poštivati sva svjetovna prava Crkve i podlagati se papinu autoritetu odobrava njegovo djelovanje. 1209. potvrđuje osnivanje novog franjevačkog reda, čiji službeni naziv glasi Ordo fratrum minorum (Red manje braće). Godine 1212. Franjo Asiški i Klara Skifi osnivaju i žensku granu reda – klarise.
Franjo je više puta pokušao doći do Svete zemlje i Jeruzalema, no nema pouzdanih podataka je li u tome i uspio. Znano je samo da je kod Damiette u Egiptu susreo saracenskog sultana, a životopisi govore i o tome da mu je propovijedao evanđelje. Ipak, već za njegova života prva su braća stigla i do Svete zemlje, te se nastanila u Jeruzalemu i Akri.
Povukavši se u intimni krug braće u domu kraj prastare crkvice Porcijunkule (u kojoj je i započeo svoj životni put) on zapada sve češće u zanosno-mistična raspoloženja pa se tako veseli i sestrici smrti. Umire uz crkvicu Porcijunkulu na asiškom polju, 3. listopada 1226.
Grob sv. Franje. Postavljena je kamera koja omogućuje pogled na grob, a može se pogledati na ovoj internet stranici.