Hrvati katolici jako vole blaženog Alojzija Stepinca, barem većina njih. To možemo vidjeti po broju o njemu snimljenih filmova, ali i po brojnim Stepinčevim slikama, bistama, freskama i ulicama i dvoranama koje nose njegovo ime. Meni Stepinac (makar sam znala da je franjevac trećoredac) baš i nije bio previše drag. Zapravo su me živcirale sve te biste, slike, hodočašća u Krašić i općenito toliko, po mom mišljenju, pretjerano štovanje bl. Alojzija. Smatrala sam da ga se toliko voli i štuje zbog toga što je on svojevrstan simbol borbe protiv jugoslavenske vlasti, simbol otpora, simbol domoljublja. I čudila sam se tomu da Hrvati ne štuju ostale hrvatske svece i blaženike koliko Stepinca, čovjeka koji mi nije bio nešto poseban.
A onda sam pročitala njegova pisma zaručnici.
Sama je tema jako zanimljiva i privlačna. Kakva je to pisma uopće mogao pisati budući svećenik, biskup, kardinal? Kako će izgledati njihova veza? Tko će raskinuti zaruke i zbog čega? Knjigu je sastavio i uredio Dian Baton poznatiji pod svojim drugim pseudonimom Yves Ivonides. On je napisao dodatke, odnosno komentare toj knjizi. Komentari fra Ivona Ćuka (pravo ime tog franjevca konventualca) pomažu nam da bolje shvatimo pozadinu cijele te priče, da malo bolje upoznamo Stepinca.
Ne volim kada mi netko nahvali knjigu prije negoli ju pročitam. Tada se često razočaram, zato ju ni ja sada neću previše hvaliti. Ali, u svakom slučaju, ako zaista želimo razumjeti tko je bio Alojzije Stepinac, trebali bismo pročitati tu knjigu. Ne samo zato da bismo saznali više o njemu nego i zato da nas može nadahnuti svojim primjerom, a njegov je primjer pravi uzor. To je jako važna knjiga za mlade, pogotovo za one koji namjeravaju stupiti u brak. Za kraj navodim jedan djelić knjige, citat fra Ivona Ćuka, koji kaže ono što bih i ja htjela reći, ali onako kako je to ne znam izreći:
„Što nas je potaklo da pisma objavimo? Nikakva novinarska senzacija nego začuđujuća duhovna zrelost i ljepota mladoga Stepinca. Ova su pisma u suštini dokument o svecu, svjedočanstvo duhovne veličine, predstavljaju jutro po kojemu se prepoznaje kakav će biti dan. Zajednički sadržaj pisama, i Alojzijevih i Marijinih, jest izvanredno štivo za svakog kršćanskog mladića i djevojku koji se spremaju za brak. Tu bi knjižicu trebalo davati zaručnicima kod priprave. Pisma se mogu nazvati živim katekizmom jer unose Božje svjetlo u zamršenu problematiku zaručničkog i bračnog života. A čitaju se kao napet roman.“
Mali dodatak za one koji žele znati više
Ne brinite, neću odati sadržaj knjige. Ali ne mogu ne spomenuti jedan detalj koji mi je upao u oko. Stepinac je u svojoj mladosti bio član Hrvatskog orlovskog saveza, katoličke tjelovježbene organizacije koja se bavila duhovnim odgojem mladih. Središnja osoba hrvatskog orlovstva bio je bl. Ivan Merz. Orlovstvo možemo usporediti s onime što je danas Frama. Bilo je mnogo orlovskih društava diljem Hrvatske, imali su svoje sletove (nacionalne i međunarodne susrete orlova) i svoju Zlatnu knjigu (nešto kao naš Statut). Budući da volim čitati tekstove bl. Ivana Merza, ne mogu ne primijetiti barem tračak Merčeva utjecaja na Stepinca, na njegov način razmišljanja. To su disciplina i čvrsto nasljedovanje svojih ideala, svojevrsna duhovna strogoća. To je pažljivost u odnosu muškarca prema ženi. To je odgovornost, dosljednost svojoj riječi.
Dakle, orlovstvo je jedna od stvari koje su formirale Stepinca, a rekla sam da se orlovstvo može usporediti s današnjom Framom. Zaključak je da se i od nas framaša (ali i katolika općenito) očekuje da ono što učimo na Frami prenosimo u svakodnevni život, da ne budemo zadovoljni nekim niskim standardima, nego da se uvijek trudimo što svetije živjeti. Jer, ako je iz orlovstva (koje je bilo relativno kratkog vijeka zbog Drugog svjetskog rata i učestalih promjena država i režima) izniklo nekoliko blaženika i slugu Božjih, odnosno ljudi svetoga života, to se očekuje i od Frame, odnosno framaša.
Na što konkretno mislim – saznajte u knjizi.
Mir i dobro!
Laura Lazić, Frama Zagreb – Sveti Duh
fotografije: Laura Čorluka, Frama Zagreb – Kaptol