„I zaplaka Isus.“
Otvoriš li Bibliju:
jedanaesto poglavlje Ivanovog evanđelja,
vidjet ćeš kako je ova kratka rečenica
zapravo cijeli jedan citat.
To je ujedno i najkraći citat u Bibliji.
Tri riječi, a najzvučnije u cijelom Svetom Pismu.
Samo tri, a u njima beskrajnost.
Dubina.
Bol.
Suosjećanje.
Mučnina.
Tuga.
Ljutnja.
Lomljivost.
Slabost.
Njemu – utjelovljenom Bogu
bijaše teško.
I on plače.
Plače nad grobom svog prijatelja Lazara.
Plače jer ljubljaše mnogo.
I jer su ga slomili.
Svi okolo njega.
Plače i zbog nepovjerenja.
Plače jer su tada
svi stavili interes,
nestrpljenje,
i svu problematičnost
ispred Njegove milosti.
„I zaplaka Isus.“
Jer je ponovno posljednja opcija,
umjesto prva.
Plače,
jer nakon svih čuda,
i dalje postoji sumnja i nepovjerenje
da je prisutan i kod bolesti,
i u smrti,
patnji,
umiranju
i progonstvima,
jednako kao i u dobru,
zdravlju
i radosti.
„I zaplaka Isus.“
jer ga razapeše,
mnogo prije nego li na križ
i jer ne vidješe sva dobra koja je učinio,
zbog jednog
na koji je kasnio.
I sasvim je u redu da plačeš i ti.
Kad te nešto slomi.
I kada ti se svijet ruši.
I kada ti nešto ne ide.
I kada ti je buka u glavi.
Ali ponekad se zapitaj,
plače li i Isus trenutno
zbog svega što se događa
i što unatoč gradivu iz prošlosti
ponovno sve zaboravljamo
i strahujemo
drhtimo
galamimo
sumnjamo
tjerajući ga na zadnju opciju:
a trebao bi biti najprvija.
(…)
Isuse,
ne plači nad nama.
Okreni sve naše planove naopako
i daj da te okrunimo zlatom
kao prvaka
za sve dobro i najbolje
što nam se događalo,
a bijasmo slijepi za to…
Petra Perić, Frama Zagreb – Sveti Duh