„Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!“ (Lk 23,43)

Sv. Dižma, desni razbojnik, raskajani razbojnik, dobri razbojnik… onaj kojem je Isus rekao: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju.“ Čovjek koji je svoj ovozemaljski život živio kako je najbolje znao i umio. Na način na koji su ga roditelji i društvo u kojem je odrastao odgajali. Prisustvujemo završetku njegova života. Čujemo samo dvije rečenice iz njegovih usta. Prva u kojoj prekorava Gižmu, lijevog razbojnika, a druga u kojoj moli Isusa da mu se smiluje. Dižma se ne pravda, ne objašnjava situaciju. Ne traži izlike i izgovore, ne objašnjava Isusu kako je on zabunom završio na križu. On u svoj svojoj poniznosti i skrušenosti moli Isusa, koga tom rečenicom priznaje Mesijom, da mu se smiluje i da ga primi u svoje kraljevstvo.

Svakom dođe smrtna ura. O njoj ne razmišljamo. Posebno ne razmišljamo dok ispred sebe imamo braću i sestre koji zajedno s nama nasljeduju Isusa Krista po primjeru svetog Franje Asiškog. Taj naš „put poziva“ prolazimo odlučujući se između gospodina Bernardonea i Asiškog Siromaška. Živimo, rastemo, smijemo se, odrastamo, sazrijevamo, plačemo, griješimo, padamo, ustajemo, kajemo se. Od susreta do susreta, od jeseni do jeseni, dok ne dođe trenutak u kojem se odlučujemo hoćemo li cijeli život nositi haljinu (habit), spašavati duše i služiti Nazarećaninu koji je završio na križu ili je možda za nas put obitelji, djece i svakodnevne borbe na malo drugačiji način. Postoji i treći put: možemo se odlučiti za život u kojem nam Dižmin posljednji sugovornik neće smetati. Odluka koju god da donesemo naša je i prati nas u sve dane našeg života.

Dragi i poštovani Dižmin Sugovorniče. Strah me, nadam se, želim i ja u trenutku prijelaza u vječni život zazvati tvoje milosrđe. Želim vjerovati da ćeš me čuti, da ćeš mi se smilovati za sve nedostojne trenutke u mom životu. Vjerujem, pomozi mojoj nevjeri. Postoji jedan strah veći od onog hoću li izdržati kad se budemo gledali oči u oči: hoću li ispravno odlučiti, hoću li prepoznati Tvoju volju u svom životu. Hoću li ostvariti ono što si Ti za mene predodredio. Ne usuđujem se, Gospodine, slijediti svoje snove, ne usuđujem se slušati Tvoj glas, idem zaobilaznim putevima. Slijedim snove svojih roditelja i braće i sestara, ali to mi ne donosi sreću. Pokušavam se u svom bratstvu ostvariti na mjestima i u poslovima koji nekog drugog ispunjavaju i čine sretnim to me vodi do ispraznosti i do nezadovoljstva.

Po rođenju usađeni su nam talenti. Usadio nam ih je naš Stvoritelj. Kroz život ih razvijamo i nastojimo da ono što radimo bude uistinu na slavu Božju i na korist i radost nama i ljudima koji nas okružuju. Ako sav naš rad vodi podilaženju i usrećivanju drugog, imamo problem sa svojim ponosom i dostojanstvom. Ako su naš rad i život okrenuti prema nama samima onda je od svih „cvjetića“ najbolje procvjetao narcis. Ono treće i najteže je ne dopustiti da strah bude onaj o kojeg ćemo se spoticati nego da on bude onaj koji nas usmjerava prema Radosti. Da i mi jednog dana možemo čuti Isusa kako nam govori: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!“

fra Ante Bešlić, OFM


naslovna fotografija: Mihael Pakrac, Frama Varaždin

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.