PRVI DAN (24. SRPNJA): GUNJA
Ovogodišnji hod započeli smo u Gunji. Okupljanje je bilo puno sreće i smijeha jer smo nakon dugo vremena ponovno mogli zagrliti braću i sestre iz drugih mjesta. Program smo otvorili molitvom zaziva Duha Svetoga, želeći da nas On vodi kroz sve što je pred nama. Zatim smo se uputili na molitvu krunice i svetu misu, a predvodio ju je fra Vinko Brković, OFM s ostalim duhovnim asistentima. Nakon što smo duhovno nahranili srce, domaćini su nas obradovali ukusnom večerom. Večer se nastavila radom u skupinama, gdje smo kroz igru i razgovor još bolje upoznali jedni druge. Poseban trenutak bio je na samom kraju dana kada smo izvlačili svoje ovčice. Izmolili smo i večernju molitvu i zatim se uputili na spavanje.
Sara Wolf, Frama Našice
DRUGI DAN (25. SRPNJA): VRBANJA
Drugi dan Hoda započeli smo buđenjem u 5:45. Imali smo doručak, zahvalili domaćinima na gostoprimstvu i hrani koju su pripremili te se punih usta zaputili prema Vrbanji. Hodali smo sve dok nismo došli do marijanskog svetišta u Šumanovcima gdje smo izmolili našu jutarnju molitvu i kratko se odmorili. Nastavili smo hodati do Drenovaca gdje smo imali još jednu pauzu kako bismo se odmorili. Nakon hodanja i hodanja, na onolikoj vrućini, došli smo i do Vrbanje i proslavili jedan rođendan. Kad smo došli, ručali smo, a potom smo imali vremena osviježiti se i otuširati. Nakon dužeg odmora imali smo nagovor kojeg je vodio fra Antonio Kirin, OFM. Na temelju odslušanog nagovora imali smo rad u skupinama i plenum. Kasnije smo otišli na krunicu i svetu misu koju je također predvodio fra Antonio Kirin. Poslije mise imali smo i klanjanje koje je predvodio fra Gabrijel Bošnjak, OFM. Zatim smo večerali, pripremili se za spavanje, izmolili večernju molitvu i napokon otišli na spavanje.
Ivan Živić, Frama Sikirevci
TREĆI DAN (26.SRPNJA): BOŠNJACI
Treći dan Hoda započeli smo kao i svaki drugi s pjesmom kojom nas dečki bude. Nakon toga slijedilo je spremanje i polazak do Bošnjaka. Ruta od Vrbanje do Bošnjaka iznosila je 21 kilometar i bila je dosta zahtjevna jer smo većinu puta hodali po makadamu u šumi. Jutarnju molitvu smo imali u crkvi sv. Nikole gdje je s. Gita Klobučar, SCSC imala kratak nagovor i podijelila nam papiriće na kojima su bila pitanja za osamu. Nakon što smo se okrijepili i ponovo dobili energije vratili smo se na put. Dok smo hodali imali smo 30 minuta osame da odgovorimo na pitanja koja nam je sestra Gita dala, nakon toga svatko je morao sa svojim parom pričati o tim pitanjima što je bila odlična prilika da se upoznamo i zbližimo jedni s drugima. Nakon puno žuljeva i boli u nogama zbog hodanja po kamenju stigli smo u Bošnjake. Po dolasku u Bošnjake domaćini su se potrudili da nam boravak kod njih bude ugodan. Nakon zasluženog odmora slijedio je nagovor sestre Gite na temu Brat Sunce koji nam je bio poticaj za promišljanje na koji način mi možemo biti “sunce” u svakodnevnom životu. Imali smo i rad po skupinama gdje smo imali vremena osvrnuti se na nagovor i odgovoriti na pitanja, te smo dobili i zadatak da svaka osoba na papirić napiše svoje brige i probleme. Vrhunac dana bila je sveta misa koju je predvodio fra Marijan Ligenza, OFM, nakon čega je uslijedila večera te na kraju dana u crkvi smo na plakat stavili svoje papiriće i time predali sve svoje brige Gospodinu. Iako ovo nije bila najduža ruta po meni je bila najteža zbog svog tog kamenja i vrućine, no uz dobro društvo i poticaje sestre Gite kroz osamu i nagovor savladali smo još jedan izazov koji je stavljen pred nas.
Franka Jukić, Frama Vukovar
ČETVRTI DAN (27. SRPNJA): ŠTITAR
Dan smo započeli u 5 ujutro. Brzo smo se spremili i zaputili prema Štitaru. Jutarnju molitvu vodila je s. Rafaela Jozić, SCSC, nakon čega smo nastavili hod od 14 kilometara. Iako je bio zahtjevan, stigli smo na vrijeme – do 10:30, kada je svetu misu predvodio fra Gabrijel. Nakon mise uslijedio je topli ručak – dugo očekivana juha nas je posebno razveselila. Potom smo se smjestili po obiteljima u Štitaru, gdje smo se otuširali i odmorili u krevetima. Popodne smo imali rad u skupinama i plenum sa sestrom Rafaeleom. Bilo je to lijepo i emotivno druženje. Dan smo završili večerom i večernjom molitvom po obiteljima, zahvalni za sve što smo doživjeli. Dan je bio naporan, ali ispunjen radošću, zajedništvom i Božjom prisutnošću. Gostoprimstvo obitelji i razgovori u skupinama ostavili su snažan dojam.
Ema Ileš, Frama Vukovar – Borovo Naselje
PETI DAN (28. SRPNJA): VELIKA KOPANICA
Današnji dan Hoda započeli smo ukusnim doručkom po obiteljima kod kojih smo boravili u Štitaru. Jako smo zahvalni svim obiteljima koje su nas ugostile i primile u svoje domove. Okupili smo se ispred crkve, te smo u 6:00 krenuli prema Velikoj Kopanici, 24 kilometra udaljenome mjestu. Tijekom cijeloga Hoda to nam je bila najduža ruta. Oko 8:30 imali smo jutarnju molitvu i kratak nagovor kojega je predvodila s. Matea Čelik, SCSC. Nakon jutarnje molitve krenuli smo prema našemu cilju, Velikoj Kopanici u koju smo stigli oko 12:00. Nakon našega dolaska župnik i mještani su nam pripremili bogat i obilat ručak koji je nakon dugog hoda neizostavan. Nakon ručka imali smo odmor, vrijeme za druženje i tuširanje. U 16:30 imali smo nagovor u parku na temu Vjetar, voda, vatra tj. dijelova iz Franjine Pjesme stvorova, nagovor je predvodila sestra Matea. Nakon nagovora imali smo rad po grupama i svetu misu. Nakon svete mise imali smo večeru i zabavni program. Noć u Velikoj Kopanici bila je zadnja noć koju smo proveli u Hrvatskoj prije odlaska u Italiju, pa smo povodom toga imali Supertalent. Svaka grupa morala se predstaviti s nekim talentom, a naši fratri i časne sestre bili su žiri koji je za zadatak imao odrediti pobjednika našeg Supertalenta. Nikome nije bila bitna pobjeda nego zabava i zajedništvo. Nakon zabavnog programa uslijedilo je spavanje jer nas je sutra čekao zadnji dan našeg hodanja po Hrvatskoj.
Matej Mirković, Frama Požega
ŠESTI DAN (29. SRPNJA): SIKIREVCI
Jutro je započelo nešto sporijim tempom nego inače, što nam je svima dobro došlo nakon prethodnih napornih dana. Ustali smo u 6:30, a ubrzo nakon doručka već smo bili spremni za polazak. Pred nama je bilo samo devet kilometara, ali tih nekoliko sati hoda bilo je ispunjeno pjesmom, smijehom i pravim framaškim zajedništvom. Na putu smo zastali kako bismo zajedno izmolili jutarnju molitvu. Nedugo zatim stigli smo u Sikirevce, gdje smo, po već ustaljenom običaju, posljednjih stotinjak metara otrčali u radosnom zajedništvu. Na cilju su nas dočekale obitelji župe sv. Antuna Padovanskog i ljubazno nas primile u svoje domove da se osvježimo i okupamo. Nakon ručka uslijedio je popodnevni program. Fra Ivan Crnković, OFM održao nam je dublji nagovor kroz Opomene svetoga Franje, potaknuvši nas da otvorimo svoja srca sakramentu svete ispovijedi. U tišini i sabranosti pristupili smo ispovijedi, svatko u osobnom razgovoru s Bogom. Dan smo zaokružili euharistijskim slavljem, koje je također predvodio fra Ivan. Nakon mise uživali smo u zajedničkoj večeri, a zatim smo se posvetili završnom pakiranju i pripremama za polazak prema Asizu.
S posebnom zahvalnošću oprostili smo se od fra Gabrijela, bogoslova fra Petra Penića, OFM i fra Domagoja Vincelja, OFM i našeg Hrce, svjesni koliko su svojim prisustvom obogatili naš Hod. Dok smo se smještali u autobuse, kiša nas je tiho ispratila. Umorni, ali ispunjeni, napustili smo Hrvatsku sa srcima i mislima usmjerenima prema gradu svetoga Franje, gdje nas je čekao vrhunac našega puta.
Lana Mandić, Frama Otok
SEDMI DAN (30. SRPNJA): LA VERNA
Sedmi dan hoda došli smo u Italiju, točnije La Vernu. Prvo smo razgledali svetište i imali vrijeme za osobnu molitvu. Zatim je fra Benjamin Milković, OFM predvodio euharistijsko slavlje kroz koje nas je potaknuo da svoje „rane” zaliječimo na mjestu gdje je Bog darovao stigme svetom Franji. Nakon svete mise uputili smo na mjesto posljednjih trenutaka jednog od naših framaša kako bi se za njega pomolili. Potom je bilo vrijeme za polazak do Cannare, ondje se nalazio naš smještaj. Zajedničkim trudom svi koferi,torbe i ostale potrepštine brzo su našle svoje mjesto i bilo je vrijeme za odmor ili pokoje kolo. Nakon toga popili smo si juhu za večeru i uslijedila je večernja molitva što ju je predvodila sestra Matea. Osim molitve, bilo je i pjesme jer ‘ko pjeva dvostruko moli. Po završetku molitve ispod zvjezdanoga neba započelo je kratko druženje,a nakon njega došlo je i vrijeme za počinak.
Lorena Žajgar, Frama Slavonski Brod
OSMI DAN (31. SRPNJA): GRECCIO
Dan smo započeli ustajanjem u 5:45 i doručkom u 6:30. Odmah nakon doručka krenuli smo prema Grecciu, gdje smo u 9:00 sudjelovali u svetoj misi koju je predvodio fra Valentino Radoš, OFM. Tijekom razgledavanja svetišta imali smo slobodno vrijeme i priliku za osobnu molitvu. Tijekom dana nije bilo posebnog nagovora, ali u popodnevnim satima, u međupodručnom radu u skupinama, imali smo priliku razgovarati o vlastitim iskustvima i duhovnom rastu te se povezati s framašima iz drugih dijelova Hrvatske. Posebnost dana bila je upravo sveta misa u Grecciu i posjet svetištu gdje smo vidjeli i žive jaslice koje su pripremili naši framaši, a potom smo se svi zajedno fotografirali. Nakon toga spustili smo se do parkirališta gdje smo ručali i proslavili rođendane sestre Matee, Frana Galovića i Anete Vidaković. Nakon obilaska Asiza i rada u skupinama, dan smo završili zajedničkom večerom u 19:30 i odlaskom na spavanje u 23:00.
Dan je bio pun hodanja i duhovnih iskustava. Najviše me se dojmilo razgledavanje svetišta i osjećaj zajedništva s našim framašima tijekom međupodručnog rada te čuti njihova mišljenja o hodu i vjeri.
Marko Pranjković, Frama Đakovo
DEVETI DAN (1. KOLOVOZA): PORCIJUNKULA
Nakon osam dana hoda – osam dana upoznavanja Gospodina, drugih i sebe; osam dana pjevanja i slavljenja; osam dana pripreme za cilj samog Hoda – došao je i dan kad ćemo primiti potpuni oprost.
Dan smo započeli s jutarnjom molitvom i jednostavnim doručkom koji su voditeljice kuhinje i radna skupina pripravili s ljubavlju. Potom smo pošli za Asiz. Fra Ivan Crnković predvodio je misno slavlje u Bazilici sv. Klare gdje su nam se pridružili i članovi Splitsko-dubrovačog kao i Zadarsko-šibenskog područnog bratstva. Nakon mise pošli smo na ručak u Domus Pacis. Za vrijeme ručka jedan stariji framaš me pitao: „Jesi li spreman za potpuni oprost?” Bez puno razmišljanja sam odgovrio potvrdno i pitao ga je li on spreman, na što mi je odgovrio: „Mislim da nikad ne možeš biti, koliko god se pripremao. Duševno možeš, ali mentalno ne.” Moram priznati da sam si tek nakon tog razgovora donekle osvijestio veličinu onoga što će se uskoro dogoditi. Nedugo potom, kad smo stajali na potezu zemlje pred Porcijunkulom i gledali hodočasnike koji su presretni ulazili u crkvu, osjetio sam jedno veliko zadovoljstvo i blagu nevjericu, nevjericu da smo stvarno uspjeli doći do tu. Nakon što smo poljubili zemlju bilo je jednostavno neopisivo. Toliki osjećaj pobjede sa svakim korakom, sve dok nismo ušli u samu crkvu, gdje je taj osjećaj zamijenilo divljenje prema svemu oko nas. A ipak, naš cilj je ona mala skromna crkvica usred crkve, na prvi pogled ni po čemu posebna izvana, a ni iznutra. No čim smo ušli, i kad smo izišli i idućih dobrih pola sata, suze su se samo lijevale. Neki su ih pustili na ulazu, neki na izlazu, a neki naizmjence. Bila je to potpuna lakoća, kao da mi je svaki teret maknut sa srca, kao da letim. Samo mi je u glavi zvonila rečenica „Sve ti je oprošteno.” Kako li nam je Gospodin dobar!
Uz plesni program na trgu i malo vodene zabave proslavili smo ovaj vrhunac našeg Hoda pa se zaputili na večeru. Za sam kraj našeg dana prošetali smo veoma lijepom stazom uz prirodu do svetišta gdje je sv. Franjo propovijedao pticama te je tamo fra Antonio Kirin predvodio klanjanje. Uz zalazak sunca i tihe zvuke prirode, pred samim licem našeg Otkupitelja imali smo priliku zahvaliti Mu za sve što nam je dao tijekom ovih devet dana u svojoj neizmjernoj ljubavi.
Lovro Vinko, Frama Osijek – Tvrđa
DESETI DAN (2. KOLOVOZA): ASIZ, POVRATAK
Probudili smo se u rano jutro. Nakon doručka i spremanja soba, posljednji put na ovom hodočašću spakirali smo svoje kofere te se zaputili prema Asizu. Tamo smo imali slobodno vrijeme do 15, a zatim je uslijedila sveta misa kod blaženog Carla Acutisa, koju je predvodio fra Vinko Brković. Nakon mise imali smo slobodno vrijeme do 19 kad smo se svi zajedno sastali u Domus Pacisu gdje smo imali otkrivanje pastira i ovčica, a potom zajedno blagovali svoju posljednju večeru. To nije bila samo obična večera, nego trenutak u kojem smo još jednom osjetili ljepotu zajedništva, zahvalnosti i ljubavi kojim nas je ovo hodočašće darovalo. Shvatili smo da naš Hod ne završava ovdje. Njegova ljepota tek počinje kada se vratimo u svoju svakodnevicu – u domove, obitelji, poslove i susrete – jer tada započinje ono istinsko hodočašće. To je vrijeme u kojem male geste dobrote, strpljenja i ljubavi, koje smo ovdje upoznali i primili, trebaju postati naš dar drugima. Potom smo se, sa suzama u očima i neizmjernom zahvalnošću, zaputili prema autobusima. Suzama jer se naši putovi razilaze, a zahvalnošću jer smo na ovom putu pronašli prijatelje koji su nam postali poput obitelji – povezani ne samo krvlju, nego srcem, duhom i vjerom.
Ono što smo zadobili na ovome putu pozvani smo živjeti svaki dan: dijeliti svjetlo koje smo ponijeli, darovati mir koji smo primili i nositi toplinu zajedništva koje nas je oblikovalo. Jer prava vrijednost hodočašća nije samo u onome što smo proživjeli i dobili, nego u tome koliko smo spremni tu milost iskoristiti ne samo u našim već i u životima drugih, pretvarajući je u djela koja mijenjaju nas i one oko nas.
Barbara Šimić, Frama Vinkovci
