Danas slavimo jednu istinu naše vjere. Ta istina je općinstvo svih svetih. U Crkvi postoje poznati svetci koji su se za života iskazali kreposnim životom i nasljedovanjem Isusa Krista. Nekima su životi i riječi dokumentirati, zabilježeni, ispripovijedani, a nekima nisu. Za neke živote zna samo nekolicina ljudi, za neke ne zna nitko, ali – za svaki život zna dobri Bog. Njemu je svaka riječ, svaka žrtva poznata, Njemu je svaki život poznat. Tako da imamo jedno općinstvo u Bogu, općinstvo svetih. I to je ono što nam Crkva danas stavlja pred oči – svete.
Svatko tko je u nebu, tko je u zajedništvu s Bogom, jest svet. Bog je svet i onaj tko je u Njemu jest svet; neki su poznati, neki nepoznati, ali su sveti. Gore u nebu, u zajedništvu s Bogom nema zavisti, nema većega ili manjega, nema natjecanja koje rađa zavist. Veliki sveci kao naš sv. Franjo sigurno se ne izdižu iznad onih manjih svetaca, onih koji su nama nepoznati, nego su svi ispunjeni i radosni jer se nalaze u potpunome miru, ljubavi, blaženstvu, jer se nalaze u izvoru svakoga dobra, jer se nalaze u dobrome Bogu.
Uzmimo jedan primjer. Imamo dvije čaše. Jedna je krigla od pola litre, a druga je manja od dva decilitara. Kada svaku napunim vodom do vrha, jesu li one pune? Je li punija ova od pola litre ili ova od dva deci, koja je punija? Obje su pune! Tako isto biva s svetcima. Mi za neke kažemo da su „divovi“ kao npr. sv. Antun, ali i oni koji su nam sakriveni i nepoznati ili se nama čine „manjima“, i oni su sveti i puni, puni milosti, puni Boga, i ne treba im više. Samo Bog dosta je. Tu nema zavisti.
Današnja čitanja su bogata i sva nam govore o istini raja, o riječima Isusovim koji kaže: „Idem vam pripraviti mjesto“ (usp. Iv 14,2), govore o onome „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.“ (1 Kor 2,9) Mjesto u kojem će Bog otrti svaku suzu svoje djece. Govore o onome konačnome našemu prebivalištu, o konačnoj domovini.
Ono o čemu želim razmišljati jest svetost. Često se može čuti fraza: „Svetost je nešto za posebne ljude.“ Kako ta tvrdnja može biti točna, ako sam malo prije rekao da svatko tko je svet, da je taj u raju? Svet čovjek je u raju! To znači da ako nisam svet, onda nisam u Bogu, jer Bog je svet. Što onda znači biti svet? Nije teško biti svet, i kriva je pretpostavaka da je svetost za velike. Ili drugi krivi način razmišljanja: „Da mi se samo dokopati čistilišta.“ ili „Ma samo da se uhvatim za rub, dobro je.“ NE! To se zove osrednjost! To je prolaženje kroz ovaj život, ne želeći upoznati ljubav i ne želeći joj se predati. Svetost je On – Isus Krist, život u Njemu, s Njime i po Njemu.
Onda, dragi moji, možemo govoriti o svetosti života, braka, faksa, hodanja – svega, jer pripadam Njemu i živim po Njemu. Ne budi mlak, nego vruć!
fra Mislav Lukačević, OFM
naslovna fotografija: Laura Lazić, Frama Zagreb – Sveti Duh