„Tu solus – Ti jedini“ (sv. Ivan od Križa)
Tko se od nas ponekad ne osjeća usamljeno? Usamljenost može biti rezultat gubitka drage osobe, neispunjene ili neuzvraćene ljubavi, izdaje bliskog prijatelja, neugodnog osjećaja uslijed ravnodušnosti drage osobe. Može biti i posljedica rastanaka s bliskim prijateljima koji nam znaju teško padati, koliko god bili privremeni, pa s Petrom znamo poželjeti: „Dobro nam je ovdje biti. Načinimo ovdje tri sjenice…“ (usp. Mt 17,4) Usamljenost može nastati i povodom nerazumijevanja ili nemogućnosti izražavanja. Primjerice, kada pokušavamo svoje iskustvo Boga i spoznaju Njegovih istina prenijeti bližnjemu, ali kada ta iskustva pokušamo pretočiti u riječi kao da nešto nedostaje, a u bližnjemu ne odzvanja ono oduševljenje koje se krije u našoj duši. Ili kada želimo nekome izgovoriti i izraziti one bolne osjećaje koji su u nama zaključani danima, mjesecima, možda čak i godinama, ali ne nalazimo onoga kome to možemo izgovoriti ili tko bi razumio one najdublje rane koje možda još i krvare. U takvim slučajevima usamljenost postaje nepodnošljiva i beskrajna. Najbolnija je ona usamljenost koju osjećamo ne kada smo sami, nego kada smo u mnoštvu ljudi, a upravo takva usamljenost, koju je suvremeni čovjek dobro sakrio ispod svoje maske, današnja je pošast koja sa sobom donosi razarajuće posljedice za psihu, duh i tijelo.
Čovjek se boji usamljenosti, odbačenosti, neprimjetljivosti. Pod svaku cijenu ne želi ostati sâm jer ga to suočava s jezom – svojom nutrinom – koja je prepuna neostvarene nade i nepriznatih strahova. Stoga suvremeni čovjek pokušava pobjeći od usamljenosti uranjanjem u ralje interneta kojim postaje okovan 24-satnom dostupnošću čitavom svijetu te zatvara vrata sabranom osluškivanju unutrašnjih glasova, Duha Svetoga, osluškivanju tišine.
Kako to da onda postoje ljudi koji traže odijeljenost od svijeta, od ljudi, od dragih bližnjih? Nije li to opasna zamka – bijeg od realnosti? Kako to da i danas postoje pustinjaci koji odlaze daleko od ljudi i svijeta? Prije negoli počnemo o ovoj stvarnosti, moramo znati da psiholozi razlikuju usamljenost od samoće. Usamljenost je neugodan osjećaj koji osjećamo zbog nepovezanosti s drugima i nedostatka socijalnog kontakta. Samoća je, s druge strane, namjerni odabir da osoba bude sama, osoba traži samoću jer u njoj prepoznaje velike blagodati za nju samu. Dakle, postoje ljudi koji traže trenutke ili dane samoće, pa čak i oni koji odlaze provesti život u samoći, ali tu samoću ispunjaju Bogom. Jedini je Bog vrijedan da se sve ostavi.
U samoći sve ono što čovjek nosi u srcu izlazi van, sve ono što unutra vrišti, sve ono strašno i jezivo izlazi na vidjelo. U samoći čovjek ne želi pobjeći od toga, već se s time suočava. Ovdje počinje pročišćenje srca i duše od svake privlačnosti prema stvorenome, ispraznome, nečistome. To čišćenje može biti izrazito bolno, kao operacija srca bez anestezije. U takvim trenutcima Bog kao da čupa naše srce poput biljke s korijenom kako bi ga presadio – u sebe samoga. Zato Bog poziva u samoću: „Stoga ću je, evo, primamiti, odvesti je u pustinju i njenu progovorit’ srcu.“ (Hoš 2,16) Bog nas uvodi u pustinju, odnosno samoću, kako bi nas preobrazio u sebe, kako bi, nakon što je izvukao ono strašno i jezivo, izvukao i ono dobro što je još skriveno. U samoći Bog progovara, jedino u samoći možemo čuti Njegov glas, jedino ondje u dubokoj osamljenoj nutrini, u koju nitko nema pristup osim Njega, On tješi dušu i hrani je. Nemoguće je cijelim svojim bićem biti usmjeren prema Bogu kad nas različiti ljudi i stvari vuku u svim mogućim smjerovima. Zato brojni kršćani uviđaju tu potrebu da se odijele od vreve svijeta i borave u šutnji, tišini, da ondje pronađu Boga i borave sami sa Samim. Vjerujem da svaka duša ponekad osjeća tu potrebu i čežnju te u tišini sa psalmistom kliče: „O, da su mi krila golubinja, odletio bih da otpočinem! Daleko, daleko bih letio, u pustinji se nastanio.“ (Ps 55,7-8)
Usamljenosti nitko ne može umaknuti: ni zreli ni nezreli, ni bogati ni siromašni, ni ekstroverti ni introverti, ni bezbožni ni Bogom ispunjene posvećene osobe. Što nam je onda činiti kad smo usamljeni? Iskoristimo trenutke usamljenosti i preobrazimo ih u trenutke samoće ispunjene Bogom. Upravo onda kada smo ispunjeni neugodnim osjećajima odijeljenosti od drugih, nepripadnosti, neshvaćenosti, tada se zavucimo u kapelicu svoje duše i ispunimo tu prazninu Božjom prisutnošću. Tako možemo ući u ono za čime su brojni sveci čeznuli – magna solitudo – velika samoća u kojoj ostajemo samo ja i moj Bog. Ovdje se događa velika razmjena: odričemo se vlastitog osjećaja moći, samodostatnosti, vlastite volje, vlastitih potreba, postajemo prazni kako bi nas On ispunio sobom. Tek u samoći učimo stalno biti usmjeren na Gospodina – tako, vježbajući, ulazimo u 24-satno klanjanje u kapelici svoje duše, odnosno pristajemo na 24-satnu dostupnost svome Bogu i širom otvorena vrata Duhu Svetome.
s. M. Filotea Hajek, SCSC
naslovna fotografija: Unsplash