Za svaki susret na Frami potrebno je prevaliti određeni put, bilo da se radi o dolasku od doma ili kuće do mjesta tjednih susreta, bilo da se radi o nekom daljem susretu. Hodajući tako prema mjestu susreta možemo se uvijek sjetiti kako je cijeli naš život zapravo hod prema konačnom cilju, a to je za nas uvijek Nebo. Ne bismo nikada trebali zaboraviti taj cilj u našoj svakodnevici, ali ponekad se to dogodi i zato je potrebno vratiti se na pravi put kako ne bismo puno lutali.
Oni koji su duže u Frami znaju kako cjelokupna Frama doživljava svoje uspone i padove tijekom nekog perioda djelovanja. Obično to zovemo smjenama generacija pa se stoga postavlja pitanje: zašto su te smjene generacija toliko bolne? Ako zamislimo jednu generaciju poput vlakića u svatovima, onda uvijek mora postojati neki vođa koji će taj vlakić voditi i usmjeravati. Sve funkcionira dok vođa želi voditi, ali, kada on odustane, čitav vlak staje i ljudi se okreću nekim drugim stvarima dok atmosfera ne postane opet dovoljna dobra za neki ples. Čini mi se kako je slična situacija i u našim Framama, bilo mjesnim, bilo područnim. Imamo uvijek neke snažne persone koje vode, održavaju atmosferu, ali u jednom trenutku se zasite te odu, a pritom nisu obučili nove „kolovođe“ i tako se naš framaški vlakić raspadne dok netko iznova ne preuzme inicijativu.
Takve bismo situacije trebali sprječavati dobrom formacijom mlađih članova ili opet u slici vlakića, one koje pokupimo putem trebamo formirati tako da mogu preuzeti vodstvo kada se mi umorimo u vođenju. Lako je otići, pustiti sve i onda za koju godinu čuditi se gdje je to Frama došla, ali to nije pravo pitanje ili razlog čuđenja. Pravo pitanje „vođama“ jest: „Jeste li osposobili nove za vodstvo?“ ili još konkretnije: „Zašto niste osposobili nove za vodstvo?“ Kada bismo to pitanje postavljali bivšim predsjednicima, voditeljima formacije i ostalim članovima raznih vijeća dobili bismo odgovore kako su oni učinili sve što su mogli i želim vjerovati da to jest tako, ali nešto mi ipak govori kako ne može sva odgovornost biti na novoobećanicima i na onima koji tek započinju svoj hod u Frami. Potrebno nam je da članovi vijeća na svim razinama posvećuju pažnju novim članovima te da ih formiraju da jednoga dana preuzmu njihove uloge, ali da pritom ne simpatiziraju određene ljude, a druge zanemaruju, nego da svima pruže jednaku priliku za vodstvo. Bratstvo će onda prepoznati vođe među sobom. Samo tako Frama može prestati doživljavati bolne smjene generacija koje onda dovode do tužnog stanja među bratstvima.
Postavljam tako još jedno pitanje gledajući još jedan problem unutar bratstava: „Zašto ne može postojati kontinuitet „obuke“ za mlađe članove?“ Odgovor se krije i u predugom zadržavanju pojedinih članova koje se može odvojiti od Frame samo na silu. Jer koliko god nam značili stariji framaši u našim bratstvima, toliko oni mogu biti i teret, jer u pojedinim situacijama svojim prisustvom guše sve ostale riječima „ali tako nikad nije bilo“ ili „u moje vrijeme…“. Oni su poput visokog drveća koje je okružilo malo stablo te mu ne daju dovoljno sunca i zraka da se razvija pa ih je potrebno porušiti i dati priliku mladome stablu da se razvija. Možda je to grubo, ali je potrebno u našim bratstvima napraviti reda po pitanju ljudi koji sami ne mogu napustiti bratstvo. Frama je postojala prije njih i postojat će poslije njih. Ako nisu sposobni sami napustiti bratstvo, potrebno im je pomoći to učiniti i zahvaliti se na svemu dok im pokazujemo izlazna vrata.
Veliku ulogu u oba slučaja igra i duhovni asistent koji bi trebao biti konstanta unutar jednoga bratstva te ujedno moderator tog odgoja mlađih članova i otpuštanja starijih. On ne smije biti diktator, ali niti pasivni promatrač stanja jednoga bratstva ili područja. Bez obzira na statutarnu samostalnost vijeća, duhovni asistent nosi odgovornost za svakoga člana, tako jednima pomažući da rastu, a drugima da se umanjuju. Tko ne može prihvatiti tu dinamiku bratstva, trebao bi biti spreman pronaći neko drugo mjesto pod suncem gdje može ostvariti svoju viziju života.
Naš put u Frami treba biti takav da možemo pronaći svoj daljnji put u životu te da se spremimo za uspone i padove. Frama nas neće spremiti za sve u životu, ali bismo u Frami trebali naučiti kako hodati u zajedništvu s drugima, uvijek usmjereni prema Kristu. Snaći će nas razne nevolje, ali ako naučimo hodati u poniznosti, ohrabreni zajedništvom i sakramentima, onda će i ostale situacije života biti manje stresne ili ćemo barem znati potražiti pomoć na pravoj adresi. Tako život jednoga bratstva mora biti usmjeren prema formaciji za snalaženje u životu, kako nikada ne bismo izgubili iz vida Krista. Nemojmo biti poput čopora pasa koji trče za zecom, ali samo ga prvi vidi, jer će ostali brzo odustati ako ne vide nagradu. Budimo takve vođe da svakome pokažemo cilj našega framaštva kako niti jedan framaš ne bi izgubio Krista iz vida. Kada to uspijemo, ostvarili smo naš poziv u Frami.
fra Vinko Brković, OFM
naslovna fotografija: Laura Lazić, Frama Zagreb – Sveti Duh