Iskreno, dugo nisam mogla shvatiti i prihvatiti čemu tolika pompa oko Marije… šta je sad ona tu kao neka bitna, a imamo Krista. Zašto bi se njoj obraćala, molila… ako mogu ići direktno. Sve pobožnosti su mi se činile pretjerane, jer i Marija je „samo“ čovjek (i jest, ali Božjom milošću poseban čovjek). Imala sam u srcu otpor prema Mariji sve dok jednom nisam čula predavanje jednog svećenika koji mi je prvi puta osvijetlio Marijin lik na realan i objektivan način, koji mi je prvi puta pokazao što je to zapravo prava pobožnost prema Mariji. Zato i s vama želim podijeliti te misli. Proći ćemo etape Marijina života i vidjeti što to od nje možemo danas naučiti.
Navještenje – hoću ono što Bog hoće.
U navještenju nam se očituje prva odlika žene vjernice, svakog vjernika, kršćanina, redovnika…, a to je spremnost osluškivati Božji plan, Božju volju i dati prednost Božjem planu i Božjoj volji nad svojim planovima i voljama. Marija je bila spremna učiniti. Osluškivala je Boga i u poslušnosti vjere je odgovorila Bogu. Hoću ono što Bog hoće! To ne znači ne imati vlastiti plan, nego uključuje spremnost od njega odustati. To je temeljna odlika kršćanina.
Pohod Elizabeti – ljubav izlaska iz sebe same.
Marija izlazi iz sebe same, stavlja potrebu, situaciju drugoga kao prioritet.
Susret s Elizabetom – autentična poniznost.
Elizabeta je žena koja živi od Duha – to vidimo iz toga što ona prepoznaje ono što se ne vidi. Elizabeta izriče najveću pohvalu Mariji („blagoslovljena ti… blago tebi…“), a što Marija čini? Marija pjeva svoj Veliča kojim vraća pohvalu na pravu adresu – Bog je onaj koji je velik, a ne ja, On je onaj koji čini, ne ja. Marija je svjesna svoje veličine („od sada će me svi naraštaji zvati blaženom“), ali je isto tako svjesna da ta veličina nije plod njezinih zasluga. Autentična poniznost nije negacija stvari u životu. Poniznost je istina – istina da nemamo ništa, da ne postoji ništa čime bi se hvalili. No to ne isključuje da prepoznajemo Božja djela u svome životu, djela koja nisu moja zasluga, nego su Božji dar.
Rođenje Isusovo – briga za Isusa.
U rođenju objavljuje se čudna slika Boga – Bog koji je malen, nemoćan, ovisan o čovjeku. Kao da govori „sada se ti za mene brini“. Povjerena nam je briga za Boga – u njegovoj Riječi, u bližnjem. O meni ovisi koliko će se Evanđelje širiti. Bog treba moja usta, moje ruke… Kao da Bog ovisi o našoj ravnodušnosti ili angažiranosti. A Bogu predana osoba je ona koja se brine za Isusa koji je sada slab u nemoćniku ili u Riječi.
Nazaret – duhovnost svakodnevice.
Isus je u Nazaretu živio 30 godina prije javnog djelovanja. Zato „Nazaret“ postaje sinonim za svakodnevicu, za redovitost. Svakodnevicu u kojoj je Bog skriven. Krivo je težiti za izvanrednim, za spektakularnim i tada misliti da je to duhovni život – NE. Duhovni život je prepoznavanje Boga u svakodnevici. To je duhovnost tvrdoga kruha, ne kolača. Ovdje i sada (ne tamo i ondje) trebam prepoznati Boga, sada trebam odgovoriti Bogu, iako možda ne osjećam i ne vidim Njegovu prisutnost.
Trenuci u kojima Marija ne razumije Isusa – ustrajnost u nerazumijevanju.
Razumije samo onoliko koliko je potrebno da bi odgovorila u vjeri. Ponekad je potrebno vjerovati Bogu „na slijepo“ – a vjerovati je više nego znati. Evanđelist zapisuje kako Marija i Josip „ne razumješe“ što im je Isus htio reći kada su ga izgubili u Hramu i kako je Marija „čuvala u srcu“ sve te događaje. Ne možemo sve razumjeti, no i kada ne razumijemo možemo čuvati Riječ Božju, čuvati je razmišljanjem u srcu. Zato je važno razmatrati Božju Riječ, iako ju ne razumijemo, iako nam sada možda ništa ne govori. No za dan, tjedan, mjesec, godinu dana možda će se upaliti lampica.
„Što god vam rekne učinite“ i budite sigurni da će biti dobro. Tako Marija poučava sluge na svadbi u Kani. To što govori sama je iskusila, sama je to učinila i činila.
Element tame – patnja je dio života.
Mariji, njoj koja se stavila Bogu na raspolaganje, koja je bila bez zapreke grijeha, koja nije stavila zid između sebe i Boga, koja je potpuno pristajala uz Božje planove, baš njoj Bog daje najtežu bol – smrt vlastitog djeteta. I tada ona ostaje stamena u vjeri, iako ju je bol razdirala. Što to nama govori? Iako smo velikodušni s Bogom, ne trebamo očekivati da će nas Bog osloboditi patnje. Mi ne znamo i ne razumijemo koji je pravi smisao patnje. To će nam biti zagonetno pitanje dokle god smo na zemlji. No ono što je sigurno jest da Bog zna. On je iz situacije „ubijenog Boga“ izveo nešto dobro, iz najgorega izvodi najveće dobro – uskrsnuće, život. Vjera daje svjetlo u tami i daje smisao.
Isus umire i pokop – žena Velike subote.
U svima se pokopala nada, što može biti nakon smrti. Vjera je u svima umrla, osim u jednom srcu – u srcu Marije. Velika subota imala je samo jednu vjernicu – Mariju. I današnje vrijeme kao da je vrijeme Velike subote – pokopali smo Boga i živimo kao da ga nema. Kako ostati vjeran Isusu kada se sve ruši? Kada nam Bog daje da vidimo svoju slabost, nemoć, siromaštvo? I tada kada je sve crno, beznadno, kada se činilo da nema izgleda, kada je Bog bio u grobu – Marija je znala, vjerovala da to nije i ne može biti sve.
Marija u zajednici Prve Crkve – nenametljivo služenje.
Djela apostolska nam svjedoče o Marijinoj prisutnosti u Prvoj Crkvi. Njezina uloga je bila važna, njezino iskustvo vjere bilo je bitno za zajednicu. Ona je ta koja je već doživjela Pedesetnicu – već je doživjela silazak Duha Svetoga. Time je bila zrelija u vjeri, od svih njih najiskusnija. No važno je uočiti i to da je, iako se imala čime isticati, ona bila nenametljiva. Tako i nas uči ispravnom stavu o tome koje je naše mjesto u Crkvi. Nitko ne može biti u središtu – samo Krist. Iako možda imamo bitnu i važnu službu, vršimo ju nenametljivo, ne u središtu. Budimo oni koji će, poput Marije, podržavati tuđu vjeru, oni koji će svojim iskustvom vjere i Boga pomoći drugima da dođu do tog iskustva.
U čemu se onda sastoji ispravna pobožnost prema Mariji?
U njezinu nasljedovanju, a ne u raznim pobožnostima i molitvama, rekao je sveti papa Pavao VI. Marija nam pokazuje što znači biti osoba u službi Božjoj. Ona je savršena učenica, najbolja učenica, a mi smo pozvani biti učenici najvećeg Učitelja. U Mariji nam Bog pokazuje svoj plan s čovjekom (što je htio da čovjek bude) i najbolji stav čovjeka prema Bogu.
s. Matea Čelik, SCSC
naslovna fotografija: Laura Lazić, Frama Zagreb – Sveti Duh