Franjin život obilježen je svojevoljnim hodom koji započinje u Svetom Damjanu ispod križa, znaka muke Isusa Krista, a završava na La Verni. Sveti Damjan i La Verna, prva i posljednja etapa njegova križnog puta, obilježili su život Franje Asiškoga.
Cijeli Franjin život, od Sv. Damjana do La Verne, pod znakom je muke Isusa Krista. Od križa, koji mu progovara i čime započinje život novog čovjeka, do rana Raspetog, kojemu se u potpunosti suobličio. Sv. Damjan i La Verna, prva su i posljednja postaja Franjina križnog puta. Taj put uključuje dušu koja je živjela i koja je trpjela.
No, Sv. Damjan i La Verna nisu samo postaje na putu, one su točke susreta jednog života i simboli tog života. Iz svega toga nikako se ne smije isključiti siromaštvo, u kojem je htio živjeti i umrijeti. Na tom putu neizostavna je bila figura križa. Njegov je život postao simbol Kristove muke. Zato je prakticirao za života ljepotu križa: darežljivost, ljubio siromaštvo, radio na suosjećanju s Kristovom boli i čovjekovom bijedom. Osobito je to činio radeći s gubavcima. Riječi s križa Sv. Damjana bile su poziv na nov život, nakon čega je uslijedio Franjin odgovor na skrivenu božansku nakanu koja ga je vodila prema potpunom suobličavanju Isusu Kristu: »Od tada je svetu dušu prožimalo suosjećanje s Propetim, i kako se može pobožno naslućivati, u njegovo su srce, iako još ne i u tijelo, dublje utisnuti znaci časne muke.« (Toma Čelanski, Drugi životopis sv. Franje)
Nakon Sv. Damjana »cjelokupno kako javno tako i privatno nastojanje čovjeka Božjega bilo je usmjereno prema Gospodinovu križu. Od prvoga početka, otkako je počeo viteški služiti Propetome, na njemu su zasjala različita otajstva križa.« (Toma Čelasnki, Spis o čudesima sv. Franje). Raspeti Isus stalno je prisutan u njegovoj duši. Njegova predanost muci ne poznaje granice i teži potpunom suobličenju Kristu patniku.
Čak je i sam franjevački habit morao imati oblik križa kako bi podsjećao na Kristov križ. Njegov habit u obliku križa postao je znak njegova novog života i stalni podsjetnik na Kristovu muku: »Od tada je u njegovo srce duboko poput žiga bilo utisnuto sjećanje na Gospodinovu muku. I zbog duboka preokreta što ga je doživio u sebi počela mu se duša rastapati jer je progovorio Ljubljeni. Nije li se on sam u križ zatvorio kada je uzeo pokornički habit koji je imao oblik križa? Premda je ovaj habit većma odgovarao njegovoj nakani s obzirom na revnovanje za siromaštvo, ipak je svetac u njemu više svjedočio za otajstvo križa, jer kako je njegov duh iznutra obukao propetog Gospodina, tako je trebalo da i njegovo tijelo izvana obuče križ Kristov.« (Toma Čelanski, Spis o čudesima sv. Franje).
Franjina žarka molitva prije primanja svetih Kristovih rana odraz je te ljubavi. Franjo moli za milost: »da osjeti istu ljubav, koju je osjećao Krist kada se za nas žrtvovao. Čežnja za ljubavlju izražavala se u životu sv. Franje tako silno da kada je govorio o Bogu bio je kao preobražen, a drhtaj je prolazio njegovim tijelom.« (Toma Čelanski, Prvi životopis sv. Franje) Takav žar uzdignuo je Franju na najviši stupanj u kojoj je trajno osjećao Spasiteljevu prisutnost. Sveti Bonaventura piše o njemu ovako: »Pojavila se ljubav Božja, spasiteljica svih ljudi na njegovu sluzi Franji svima istinski poniznima i prijateljima svetog siromaštva. Dok u njemu štuju preobilno milosrđe, njegov ih primjer potiče da se temeljito odreknu bezbožnosti i svjetovnih požuda kako bi živjeli suobličeni Kristu i neutaživom željom čeznuli za blaženom nadom.« (sv. Bonaventura, Životopis sv. Franje). Zato i ne začuđuje što su ga suvremenici uspoređivali sa serafinom koji gleda Boga licem u lice i bez prestanka veliča njegovu svetost.
Tako je Franjina vjera od početka njegova obraćenja usredotočena na to osnovno kršćansko otajstvo, o kojem piše u svojoj Oporuci: »A Gospodin mi dade takvu vjeru u crkve da sam ovako jednostavno molio i govorio: „Klanjamo ti se, Gospodine Isuse Kriste, u svim tvojim crkvama koje su na cijelome svijetu, i blagoslivljamo te, jer si svetim križem svojim svijet otkupio.« Ta molitva, koja je moguće bila i u liturgijskoj praksi toga vremena, dobiva sada novo značenje. Trebamo se klanjati Kristu jer je na križu umro za nas. Ona u njegovim očima postaje toliko važna da ju je izgovarao uvijek nakon molitve Gospodnje. O tome piše Toma Čelanski u Prvom životopisu sv. Franje: »U ono su vrijeme braća od njega zatražila da ih uči moliti jer, dok su hodili u jednostavnosti srca, još nisu poznavali crkveni časoslov. On im je na to rekao: ’Kada budete molili, recite: Oče naš i Klanjamo ti se, Kriste…« Očito je kako Franjo uočava da je Kristova slava duboko povezana s njegovom mukom.
Isus Krist raspeti stalno je prisutan u Franjinu duhovnom iskustvu. Njegovo predanje Kristovoj muci nema granica, nego ga potpuno suobličuje Kristu, transformira u Krista, kao da je u njemu u potpunosti zaživjela Pavlova rečenica: »Ne živim više ja, nego u meni živi Krist« (Gal 2,20) i Krist sa svojom ljudskošću, trpljenjem, Krist kao čovjek patnje. Logika križa jest za Franju logika ljubavi. Ljubav je u temelju križa i patnje kako to sažima Agostino Gemelli kada kaže: »Od onog rujanskog jutra na Alverni, kada je Franjo Asiški upravio k Isusu Kristu dvije najstrašnije molbe, što ih je ikada sastavio svetac: Učini da osjećam u duši i u tijelu bol tvoje muke; učini da osjećam u srcu tvoju ljubav prema ljudima, odonda je svakom franjevcu najmilije razmatranje križa. Probuditi se i uprijeti oči u onu knjigu s jednim listom, a to je raspelo, uvjeriti se da dan, hoće li da bude božanski, mora biti pribijanje svoje volje uz Božju, nepomično poput križa i spasonosno poput križa.« Sam Franjo postaje raspelo ljubavi i zato može osjetno, a opet tako jednostavno, razmatrati otajstva Kristova života.
U tom kontekstu možemo razumjeti zašto je franjevačka pobožnost usmjerena prema Raspetome, ne iz nekih sentimentalnih razloga, nego iz duboke intuicije koju je usmjerio Franjo Asiški i prenio u svoj život.
fra Ivan Crnković, OFM
naslovna fotografija: Jelena Krajinović