Čudno kako neki ljudi
pronađu put
kroz zamršene labirinte srca
i tu prospu miris
svježine i života.
E to se, prijatelju,
zove dobrota.
Čudno kako pred onim
što najviše voliš
olovka zastane
nijema pred ljepotom
zaljubljene duše
čija hrabrost
razbija protivljenje.
E to se, prijatelju,
zove divljenje.
Čudno kako je malenost
postala dovoljno velika
da se u njoj skrije Beskonačni
i kako Ljubav koja nije ljubljena
ljubi najjače
pa makar bila i ludost.
To se, prijatelju,
zove poniznost.
Čudno kako u Tvojoj blizini
srce preskoči ritam
i započne svoju pjesmu
čije riječi i nisu neka znanost
nego više ispunjena čežnja
i proživljena mladost.
A tako se, prijatelju,
zove radost.
Čudno kako u burama života
Tvoja ruka
šalje Cirence
da nemirnim valovima srca
postanu mirna luka
i komadić raja.
E to se, prijatelju,
zove ljepota zagrljaja.
Čudno kako noga često posustane
al’ ne pada dalje od Tvoga dlana
jer dio Tvoga plana nije
da čelom ljubimo zemlju
nego da u Tebi nam korak
upozna trajnost.
E to se, prijatelju,
zove ustrajnost.
Čudno kako pred Tobom
oholi glas
postaje lagana melodija
čije se drhtave note
prostiru pred Tobom
kao zasužnjeni ratnik
nakon izgubljene bitke
tražeći oslobođenje.
E to se, prijatelju,
zove obraćenje.
Čudno kako se ljubav
umota u zajedništvo različitih
i zasvijetli tamo
gdje je dugo bila tama.
Ali ne, prijatelju,
to se ne zove samo zajednica
ili Frama
već obitelj
kojoj si Ti Bože
i smisao, i cilj,
i neumorni Roditelj.
Lara Bušić, Frama Zagreb – Kaptol
naslovna fotografija: Laura Čorluka