Želimo li živjeti ispravno, treba slijediti neka pravila koja su nam dana. Ona će nam pomoći kako bismo što bolje i kvalitetnije živjeli. Pravila su prisutna svugdje oko nas. U školi, crkvi, prometu, kući, na poslu… Ona su potrebna kako bi bio red, kako bismo znali što se smije, a što ne.
No, trebamo paziti da nam ta pravila ne oduzmu živost. Trebamo paziti da nam život zbog pravila ne postane samo red bez spontanosti, opuštenosti i radosti. Ako živimo tako da nam se život vrti oko pravila, postat će samo jedna šablona po kojoj moramo živjeti. Samo ćemo gledati na to kako treba ta pravila ispunjavati i može nam se dogoditi da prestanemo gledati ljude oko sebe. Ako nam pravila oduzmu ljudskost, živost i spontanost može se dogoditi da ćemo biti zakinuti za neka nova iskustva i poznanstva. I to samo zato što imamo u glavi neko pravilo, neki red kojeg se moramo držati.
Može se dogoditi da osudimo osobe koje „ne ispunjavaju“ pravila koja mi „ispunjavamo“. U tom smo trenu osobu u startu prekrižili i nismo joj dali priliku da nam pokaže neke kvalitete koje možda mi nemamo. Uskratili smo si rast u svakom pogledu jer sam sigurna da bi nas kvalitete te osobe obogatile i sigurno bi nešto naučili od nje.
Naravno da nam se takvo nešto događa jer smo slabi. Oholost je prejaka u našem srcu i događa se to da smatramo da je naš način života najispravniji.
Dogodilo mi se bezbroj puta da osudim osobu jer ne prakticira istu duhovnost kao i ja, jer nije prošla bezbroj kateheza koje pomažu ispravnije živjeti. „Osoba koja nije bila na kojekakvim tečajevima mi nije dorasla“, „Šta ona meni ima išta govoriti, ja sigurno znam više od nje“ i još bezbroj takvih rečenica bi mi se motalo po glavi. Smatrala sam da sam bolja osoba jer sam slušala svakakve kateheze, samim time sam mislila da me i Bog više voli zbog toga. Kao da sam time htjela kupiti Njegovu ljubav. (Ne želim da mislite da su kateheze loše, stvarno nisu, meni su puno pomogle. Samo treba paziti da nas one ne određuju i da po njima ne određujemo drugoga.) Sva sreća pa naš Gospodin tako ne funkcionira.
Bogu hvala pa je jedan mali dio mog srca smekšao. Kažem mali jer i dalje vodim tu borbu s osuđivanjem. Smekšao ga je baš zbog onih koji nisu prošli bezbroj kateheza, a veći su ljudi nego ja. Od njih sam stvarno mogla naučiti kako prihvatiti drugoga i kako biti milosrdan prema drugome. Gospodin se njima poslužio kako bi mi pokazao koliko ima oholosti u meni i koliko mi je srce kameno i zatvoreno. Pokazao mi je da nisam ništa bolja od njih i da smo svi mi samo slabi i grešni ljudi koji se bore i da mi moja „pravila“ i „red“ koje obdržavam ne daju nikakvo pravo da ih osudim. Pokazao mi je da se protiv te oholosti trebam boriti, a boriti se mogu moleći za poniznost.
Oslobodi nas Gospodine od te oholosti. Oslobodi nas od želje da budemo voljeni više od drugih, od želje da budemo priznati.
Daj nam milost da možemo željeti da drugi budu voljeni i poštovani više od nas. Da drugi budu izabrani, a mi ostavljeni po strani. Da imaju prednost pred nama u svemu, da budu hvaljeni, a mi nezapaženi.
Da postanu svetiji od nas, a da mi postanemo sveti koliko Ti želiš!
Isuse, daj nam milost da to želimo!
Filomena Dodić, Frama Zagreb – Sveti Leopold Bogdan Mandić
naslovna fotografija: Unsplash