2012.
Tada mi, nepoznata lica, preda me stavljaju upisni list.
I u neznanju što me zapravo čeka,
s torbom u kojoj je skrivena samo želja da idem gdje i svi
(jer tako to u Hercegovini biva na kraju osnovne škole)
krećem na put.
Pomalo dječački i sanjarski,
ni ne znajući da je
Isusu i to bilo dovoljno.
„…ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa. Ta vrijedan je radnik hrane svoje.“ (Mt 10, 10)
2022.
Sada mi, dobro znana braća i sestre,
šalju fotografiju s natpisom Napustili ste grupu.
Kucnuo je čas.
Na leđima nosim torbu
punu ostvarenih želja
uslišanih molitvi
sklopljenih prijateljstava
primljenih blagoslova.
Torbu,
ispunjenu milošću
radošću
i uspomenama.
I promatram ih jednu po jednu…
I vidim
kako se penjemo na Podbrdo
negdje oko ponoći
i na vrhu se držimo za ruke
a u sredini – naša predivna Majka.
I vidim
svi mi oko Franjinog groba
plačemo sretni
jer smo došli kod onoga zbog kojeg smo ovo što jesmo
– nesavršeni svjedoci Kristove ljubavi –
I čujem
zvuk zvonca u Domus Pacisu:
poziva nas na zajednički ručak
kojeg je skuhala Vera.
Čujem
i kako nas duhovni budi
pjevajući neku svoju žestoku pjesmu,
a već u sljedećem trenutku
dečki s Hoda sviraju neku ranojutarnju
iz kolekcije blago gluhima.
I vidim
pune buseve koji čekaju na put,
pripreme za savršeni ulazak u crkvu prije obreda Obećanja,
i žarko navijanje sa svih vrsta natjecanja.
I čujem
Oko 200 glasnih: „Evo me!“
Nekoliko desetaka nesigurnih: „Slušate emisiju Frama s Vama!“
Par paničnih: „A šta ćemo sad??“
I jedno sigurno: „Ne boj se!“
I čujem
kako mater i ćaća opet zovu fratra;
pitaju
„Imate li sobu viška tamo u samostanu?“
jer smo opet više vremena oko crkve
nego u kući.
Hvala ti, Framo.
Kada bih se vratila deset godina unazad, nisam mogla ni zamisliti što ćeš me sve naučiti.
Ići u eter uživo i snimiti emisiju. Pronaći mir kada pokisne cijela pozornica dan prije proslave. Skupljati donacije za tombolu. Smišljati koreografiju. Učiti himnu. I napisati ju. Kupati se u ledenoj vodi. Popraviti projektor i imati plan B za zajednički susret. Ne paničariti kod pogrešnog ni lošeg čitanja na Misi. Moliti i kada sam pospana. Probušiti ispravno žulj. Dovoljno glasno viknuti: „Jesmo svi?“ Nacrtati Tau od 4 metra. Podijeliti vreću za spavanje. Ušiti nespretno probušenu trenerku. Biti zahvalan za lošu čorbu. Nositi na krke kada ti i samom klecaju koljena. Navijati i kada je izvedba loša. Prešutjeti. Pohvaliti. Podržati. Zagrliti. Pojednostaviti. Vjerovati.
Hvala ti, Framo.
Kada bih se vratila deset godina unazad, nisam mogla ni zamisliti što ću sve primiti.
Trojno framaštvo – duvanjsko, mostarsko i svetoduško.
Hercegovinu i Zagreb.
Petsto braće i sestara.
I desetak duhovnih asistenata.
Asiz, Padovu, Rim, Međugorje i brojna druga sveta mjesta.
Seminare.
Susrete.
Hodočašća.
Sabore.
Hodove.
I iznad svega toga zajedništvo. Blizinu. Molitvu. Snagu. Mir. Oprost. Ljubav.
Hvala ti, Framo.
Možda
da sam znala da s tobom vrijeme dobiva krila
puno bih se više trudila. Bila strpljivija. Jednostavnija. Tolerantnija.
I obraćala bih više pažnju
na svaku izgovorenu riječ
i svaki dan proveden u tvom okruženju.
Više uočavala kako nesavršeno činiš savršenim
slomljeno zacjeljenim
uplakano radosnim
i kako obnavljaš u mojoj glavi propalo.
Sve činiš novo, Kriste.
Hvala ti, Framo.
A sada, moram poći
jer čeka me daleki put.
Više ne osjećam nesigurnost i strah
jer znam da je u mojoj torbi sve ono što je važno.
Zauvijek sam dio tebe
i nosim te sa sobom.
U mojemu srcu tvoj je stan,
a u bočne džepove torbe sam spakirala sve naše slike, ulaznice, CD-ove, ovčice, izvučene citate i akreditacije.
Ostalo ostavljam onima,
pred koje netko stavlja upisni list
i koji nisu sigurni što ih točno čeka.
Napuni i njihove torbe
onime što je važno
i pouči ih
kako savršeno ljubiti nesavršenost.
A ja krećem dalje
radosno
jer znam da ćemo se sresti još jednom
tamo na onoj raskrsnici
gdje ćemo svi nasloniti svoj križ
kako bi primili zadnji, vječni zagrljaj.
Zauvijek zahvalno,
Petra Perić
ovaj put bez framaškog potpisa