Svatko od nas želi napraviti nešto od svoga života, ali često ne znamo kako to učiniti. Tražimo pomoć od naših najbližih uvažavajući njihove savjete, slušamo neke ljude za koje smatramo da znaju nešto o situaciji u kojoj se nalazimo itd. Tako donosimo neke odluke koje bi nam trebale promijeniti život. Danas je in krenuti u teretanu 1. siječnja, ostaviti se cigareta ili alkohola iako sve više te tri odluke ostaju samo za razdoblje korizme. Većini nas sve su te odluke poznate s društvenih mreža jer nas bombardiraju pitanjima što ćemo i kako promijeniti, ali u konačnici ne postoji neki ispravan ili krivi odgovor za sve. Većina tih odluka neke je kozmetičke naravi i ne donosi neku stvarnu i korisnu promjenu za naš svakodnevni život. A onda kada ne vidimo napredak i promjenu, od njih vrlo brzo odustajemo. Princip je isti kao i u priči o lovačkim psima koji love zeca u šumi. Premda je na početku lova trčalo deset pasa, nakon nekog vremena ostaje trčati samo prvi pas jer on i dalje vidi svoj plijen. Ostali su odustali jer nisu vidjeli zeca i pronašli su neke nove mete za lov.
Kako onda započeti s nekom novom promjenom? Promjena mora doći iz želje da u našem životu želimo nešto konkretno promijeniti, ali to ne bi trebale biti neke megalomanske odluke koje nećemo moći izvršiti jer vrlo ćemo brzo odustati od njih zato što nećemo vidjeti njihov smisao i „past ćemo“ na prvim ispitima. Svi bismo mi htjeli veliku promjenu odmah, ali vrlo brzo uviđamo da to ne ide. Svi bismo htjeli ponijeti veliku odgovornost i pokazati da možemo, ali vidimo da to baš i ne ide. Jedan primjer jest onaj kada dođete u WC na Hodu ili bilo kojem framaškom događaju i nađete potrošenu rolu papira, a nitko nije donio novu. Druga je situacija čišćenje tuša nakon tuširanja. Oni koji žive u domovima ili su bili na Hodu znaju koliko zna biti izazovno ući u tuš nakon nekoga drugoga.
Čini se kako ove opisane situacije nemaju mnogo veze s našom promjenom, no zapravo imaju. Ako nismo spremni mijenjati najmanje stvari u svome životu, nismo spremni mijenjati ni one velike. Netko tko tijekom života nije molio 30 minuta dnevno teško će to činiti redovito od 1. siječnja nadalje ili bilo kojeg drugog datuma bez obzira na to koliku želju ima. Da se dostigne rutina dnevne tridesetominutne molitve, potrebno je krenuti s dvije minute ili pet minuta dnevno jer naš je duhovni život poput treninga za maraton. Ne možemo odmah istrčati 42 km, ali ako se dovoljno dugo za to spremamo na malim rutama te ih postepeno povećavamo, jednog ćemo dana dostići i taj cilj od 42 km. Niste manje dobri vjernici ako ne molite cijelu krunicu svakoga dana iako će vam neki reći kako se to mora. Za molitvu krunice potrebni su spremnost i volja, što se stječe svakoga dana. Započnite samo s jednom deseticom, a ako vam je i to mnogo, krenite samo s pet Zdravomarija svakoga dana. Za tjedan dana neće vam biti problem izmoliti cijelu deseticu, a za mjesec dana i cijelu krunicu.
Duhovni i svakodnevni život nisu odvojivi jer to je isti život koji živimo i sve što se događa u jednome utječe na drugi. Stoga je važno živjeti one Gospodinove riječi o vjernosti u malome (Lk 16, 9-15). Ako želite doživjeti stvarne promjene u svome životu, započnite s vjernošću u malim, svakodnevnim stvarima koje će vidljivu promjenu donijeti najprije vama, a potom i ostalima koji vas okružuju. Da biste to sve izdržali, potrebna vam je snaga, a nju možete crpsti jedino iz odnosa s Bogom, što podrazumijeva redovitu molitvu, ali i redoviti pristup euharistiji i sakramentu ispovijedi. Bez tih stvari teško ćemo ostati ustrajni u bilo čemu što radimo. A odnos s Bogom ujedno nam pokazuje da nije kraj svijeta ako smo negdje na tom putu zalutali. Njemu se uvijek možemo vratiti i ispraviti stvari.
Stoga, dragi čitatelju, nemoj se zamarati onim što je popularno u donošenju odluka, nego kreni u novi dan sa željom da taj dan učiniš ono što trebaš, a to je biti vjeran u onome što ti je povjereno. Ako si u vijeću, budi vjeran svojoj službi svakoga dana, a ne samo kada se od tebe traži da budeš viđen. Ako imaš povjerenu zadaću u bratstvu, izvrši je što bolje i preciznije, to će ti biti najbolja nagrada. Izvrši svoje zadaće u obitelji i u procesu obrazovanja i time ćeš vršiti ono malo što ti je povjereno. Nemoj zaboraviti da Gospodin vidi sve što činiš, pa čak i kada drugi ne vide, bilo to dobro ili loše. Naš je put svetost i tu odluku moramo donijeti svakoga dana ako ju želimo vršiti. Put svetosti nema nekih drugih opcija, on je uvijek tvoj put hoda s Bogom. Možeš slijediti primjer sv. Franje, ali to je ipak tvoj put i ti ga moraš živjeti. Možeš slušati savjete drugih framaša, ali tim putem ti moraš hodati, stoga je važno da ti odlučuješ svakoga dana. Na tom putu neka ti sakramenti budu pomoć, a Crkva vodič jer nju trebamo slušati.
Kada ujutro ustaneš, sjeti se da si ljubljeno dijete Božje i da Otac čeka tvoj dolazak u Njegov zagrljaj. Ustani hrabro i pođi Ocu svome, a neka ti na tome putu Marija i sveci budu zagovornici i najbolji prijatelji. Neka ti tvoje bratstvo bude oslonac u teškim situacijama, a kad dođu bolja vremena, tada ti pomozi drugima. To će biti najbolja odluka koju ćeš moći donijeti. Bilo ti sretno!
fra Vinko Brković, OFM