Prvi kršćani nisu se odveć razmetali svetim danima. Znali su cijeniti važnost i svagdana kako bi posebne svetkovine jače zasjale. Tako su na današnji dan slavili tri otajstva: Isusovo rođenje, pohod mudraca i Isusovo krštenje. Budući da su prvo i treće otajstvo s vremenom dobile svoj spomen, na današnji dan uglavnom se u narodu časte Sveta tri kralja. S druge strane, Crkva je zadržala izvorno značenje svetkovine i tri spomenuta otajstva stavila je pod nazivnik Bogojavljenja.
Bog koji se javlja, objavljuje nama, svojim stvorenjima. Uzvišena je to karakteristika, ali Bogu tako prirodna. Govorili smo o ljubavi koja struji unutar Boga i koja je toliko živa da želi i čovjeka učiniti dionikom te ljubavi. Upravo iz tog izvora izrasta Božja želja da se čovjeku objavi. Ne mora čovjek dolaziti do njega svojim umovanjima, ona dolaze ako su baš potrebna, naknadno. Čovjekovo je da pristane vjerom uz Božju objavu. A Bog se želi objaviti. Zna da njegovo najuzvišenije stvorenje – čovjek – neće moći sam ići svijetom bez znanja da postoji savršena ljubav Stvoritelja, bez znanja da je Bog aktivan i djelatan u njegovom životu. Jer je dobar i jer je mudar, Bog je odlučio objaviti sebe i priopćiti svoju volju po kojoj ljudi dolaze k njemu. On je taj koji započinje razgovor i tako je njegova objava pitanje koje čeka naš odgovor. Pitanje je upućeno nama, njegovim prijateljima. Po našem odgovoru očituje se želimo li mu ostati prijatelji. Ta se karakteristika Boga danas slavi: njegova želja da nam se objavi. Karakteristika koja je vrhunac doživjela u Isusu Kristu. Nažalost, u našem je narodu to mrska riječ, ali najtočnije bi bilo reći da se danas časti Božja želja za drugovanjem s čovjekom.
Razni su načini Božje objave ljudima. Ona je pripravljana u Starom zavjetu što smo slušali u današnjem prvom čitanju (Iz 60, 1-6). Naviještena je i obećana svjetlost i slava Gospodnja nad Jeruzalemom, govori Izaija. Potvrđena je i proširena ta istina u drugom čitanju (Ef 3, 2-3a.5-6) gdje sveti Pavao u poslanici Efežanima govori kako je Božja svjetlost tolika da mora okupiti sve narode. Ne može sunce pravde obasjavati samo jedan dio kruga zemaljskog, na njemu se moraju moći ogrijati svi Adamovi sinovi. To je rasporedba milosti Božje da smo i mi, židovskim rječnikom pogani, subaštinici i sutijelo i sudionici obećanja Kristu Isusu. Konačno, Evanđelje (Mt 2, 1-12) prikazuje širinu Božje objave u riječima i djelima. Možemo ondje pročitati umnu mapu studenta koji proučava kako se sve Bog objavljuje. Najprije u svojim djelima: poslao je na svijet Sina. Time je potvrdio starozavjetna obećanja da će iz Betlehema judejskoga izaći vladalac. Drugi je to stup objave: Božje riječi. Konačno objavljuje se i po svojim stvorenjima: mudraci, koji nisu poznavali riječi starog zavjeta, vidjeli su zvijezdu koja ih je odvela do novorođenoga kralja. A na kraju, koristi Bog za svoju objavu i ljude. Čak i one zle, poput kralja Heroda. I to je objava Boga i njegovog djelovanja koja nikada neće proći. Naše nije da tražimo i očekujemo neke nove privatne objave, a još manje da se za njima pomamimo. Objava Boga doživjela je vrhunac u Isusu Kristu. Ponovit ću: vrhunac je to Božje želje za drugovanjem s nama. Prihvaćanje ili odbijanje je na nama.
U aktualizaciji ovoga razmišljanja možemo opet govoriti o vjeri kao našem odgovoru ili pak o sveopćoj karakteristici objave koja je namijenjena i vjernicima i nevjernicima. Ali jedna druga postavka mi pada na pamet. Ako je Božja karakteristika objava svoga unutarnjeg bića drugim mislećim bićima – ljudima, a mi smo dobili od Isusa poruku za nasljedovanjem nebeskog oca, štoviše, za kopiranjem njegovog savršenstva; zašto su onda u našoj sredini na cijeni karakteristike poput zatvorenosti, tajnovitosti, glume i slično? Objaviti sebe drugome, pokazati se drugome takav kakav jesam, bio slab ili jak, potreba je koju svaki čovjek ima. I Božja želja da se objavi nama daje nam pravo da i mi to činimo. Pokazati sebe drugome u svojoj autentičnosti izuzetno je teško, ali to je jedini način kako s drugim stupiti u kvalitetan odnos. I Bog je to napravio, štoviše ostavio nam je tjelesno prisutna svoga Sina u Euharistiji. Znao je da ćemo ga možda oskvrnjivati, nedostojno ga primati, ali ipak nam ga je ostavio. I mi možemo pretpostavljati da će katkad drugi odbaciti nas zbog naših slabosti, izvrgnuti nas ruglu zbog naših želja, ali to je jedini način da ikada ostvarimo kvalitetan odnos s drugim. Bog je riskirao svojom objavom, jako je riskirao. Dopustio je da ga se ponegdje odbaci i povrijedi potpuno, ali je upravo svojom objavom kod zrelih ljudi dobio prijatelje. Ponudio je drugarstvo, u svecima je dobio prijateljstvo. Pokazati se drugome autentičnim rizik je, teško je, možemo biti još više odbačeni. Ali možda možemo dobiti i iskren odnos ljubavi sa svojim bratom ili sestrom. Odnos koji će u nama i u njemu ili njoj buditi sliku Božju i iskreno nam oboma pomagati. Bog se kockao svojom objavom, ali dobio je. Duboko sam siguran da se isplati također kockati i ići svijetom autentičan i tako pokazivati sebe drugome. Dobitak je moguć. Jako moguć.
fra Vjeran Lazić, OFM