Prvi dan (24. srpnja): Rovinj
U subotu 24. srpnja počeo je XXVI. framaški Hod. U jutarnjim satima autobusom iz Zagreba krenuli smo prema Rovinju od kud počinje naš put kroz kojeg svjedočimo živoga Krista i njegovu Crkvu. Stigavši u Rovinj bili smo obliveni emocijama jer smo se, Bogu hvala, nakon dužeg perioda ponovo sreli s braćom iz drugih dijelova Hrvatske (ili područja). Program je započeo riječima Područnog vijeća koje nam se obratilo s ljubavlju. Na sebe smo primili drveni tau, a potom je svatko pojedinačno izvukao ime osobe čiji je on ili ona pastir do kraja Hoda. Nakon toga bili su predstavljeni animatori i njihove grupe, te je uslijedio prvi rad po grupama u kojem su se framaši međusobno predstavili i malo dublje upoznali. Poslije rada po grupama uslijedilo je naše prvo euharistijsko slavlje na kojem smo sudjelovali s iskrenom srećom. Naravno, poslije mise bila je večera, a zatim smo imali slobodno vrijeme u Rovinju. Iako smo morali ići po grupicama, konstantno smo se susretali, a nema ništa ljepšeg od spontanog susretanja brata ili sestre u stranom gradu. Na spavanje smo otišli u 22:30 kako bismo bili odmorni sutradan tj. za naš prvi dan hodanja.
Magdalena Cestar, Frama Varaždin
Drugi dan (25. srpnja): Sveti Petar u Šumi
Dan smo započeli buđenjem u 5:30. Nakon pospremanja i doručka kolona je krenula iz Rovinja prema Rovinjskom selu, zatim Kanfanaru, a konačni cilj bio je Sveti Petar u Šumi. Nakon othodanih 26 km stigli smo na odredište umorni, ali zahvalni. Iako je možda bilo naporno, sve je lakše podnositi uz braću i sestre koji nam pomažu na tom putu. Red za tuširanje bio je poprilično dug, a na nogama su već nicali prvi žuljevi. Poslije večernje svete mise ispred crkve ostali smo kroz pjesmu i ples slaviti Gospodina. Večer je završila katehezom fra Ivana Crnkovića na temu Franjinog odnosa prema Crkvi i radom po grupama.
Sonja Marija Iveković, Frama Zagreb – Kaptol
Treći dan (26. srpnja): Pazin
Nakon jučerašnjeg prvog i jako napornog dana hodanja do mjesta Sveti Petar u Šumi dobili smo malo više vremena za odmor pa su nas ostavili da duže spavamo. Čim sam se probudio, moj pastir odlučio mi je pokloniti sladoled za doručak za koji se nisam baš bunio. Nakon pakiranja stvari krenuli smo na dosta laganu rutu do Pazina. Tih 10 km stvarno je brzo prošlo i većina ih je s lakoćom prešla. Vrijeme nas je u neku ruku poslužilo jer je padala kišica u par navrata te tako osvježila naša znojna lica i oprala sol s naših majica.
Kada smo stigli, oko 12 sati, dočekala nas je velika dvorana u kojoj smo spavali i imali dio programa. U dvorani nam je fra Darko Tepert držao katehezu pa smo imali rad u grupama. Nakon što je završio rad u grupama svatko je išao gdje god je želio, a većina nas je išla kupiti nešto ovčici. Nakon što je i to vrijeme prošlo imali smo večernji časoslov i svetu misu koja se služila u prirodi, u dvorištu crkve.
Večer smo okrunili klanjanjem pred Presvetim, nakon kojeg smo ispunjeni otišli na počinak.
Antonio Oreč, Frama Zagreb – LBM
Četvrti dan (27. srpnja): Boljunsko polje
Jutro nam je rano svanulo, iz Pazina krenuli smo za Boljunsko polje, put je trajao oko 24 km što nas više nije uznemiravalo. Hodanje je sigurno bilo naporno, no prisjećajući ga se ne sjećam se nikakvih tegobnih događaja i bolova. Ono što mi je ostalo u sjećanju su predivni razgovori, pjesma i molitva.
Cerovlje je bilo mjesto jutarnje molitve i po običaju bogatog doručka. Svaka ta gozba kojom su nas počastili domaćini bila je predivna, a tako i u Cerovlju, teško je reći koja je bila najbolja.
Put smo završili u Boljunskom polju gdje smo se iznenadili zbog podignutog šatora u kojemu smo kasnije mi, cure, spavale. No, na kraju ni to nije bilo teško, osim možda dečkima koji su spavali nad vedrim nebom, a kasnije i s malo kiše. Slijedio je ručak i najbolje njoke koje je napravila gospođa Alma. Po rasporedu slijedila je misa, kateheza fra Tomislava Faletara i rad po grupama.
Večer nas je opet oduševila gostoprimstvom, najveće oduševljenje izazvali su keksi gosp. Annie. Na kraju dana su nas fratri i sestre iznenadili predstavom za pamćenje, a dan smo završili pjevanjem uz vatru.
Petra Subotić, Frama Zagreb – Ksaver
Peti dan (28. srpnja): Lovran
Probudili smo se rano ujutro kako bismo se pripremili za uspon na Učku. Kada smo sve spakirali i pripremili krenuli smo hodati te smo stali kod jedne jako drage obitelji koja nas je nahranila obiljem domaćih proizvoda. Nakon što smo se okrijepili krenuli smo se uspinjati. Put je predvodio jedan mještanin koji je nekoliko puta prehodao Učku bosonog tako da smo se s punim pouzdanjem u Boga i njegovo vodstvo osjećali sigurno. Put je bio dug 12 km – u usporedbi s nekim drugim danima čini se malo, ali zbog uspinjanja i propinjanja kroz gustu travu i izbočeno kamenje put nije bio lak. Međutim, imali smo zato duhovne asistente i jedni druge da se bodrimo. Uz klicanje, pjesmu, veselje i još pokoj žulj stigli smo na odredište. Autima smo se spustili u Lovran gdje smo imali ručak u vatrogasnom domu. Nakon toga imali smo slobodno vrijeme kad smo se stigli i okupati u moru. Nakon toga slušali smo katehezu koju je pripremio fra David Sedlar. Misu smo imali u crkvi sv. Juraja te smo dan završili sa slobodnim vremenom koje smo proveli razgledavajući grad.
Luka Labrtić, Frama Kloštar Ivanić
Iz perspetkive dijaspore
Svi se budimo, kiša pada, 03:00 je. Mi muški koji smo vani spavali smo kao u vojsci te se za sekundu pospremili i sakrili ispod balkona kod crkve. Nakon 5 minuta opet idemo spavati, par sati kasnije opet kiša, ista procedura kao prije. Već je 05:00, za sat vremena treba biti buđenje. Idemo na doručak koji su nam župnik i njegovi župljani pripremili, doručak je bio prekrasan. Atmosfera je bila napeta zato što nas je čekala Učka. Doručkovali smo pa smo polako krenuli prema planini. Nakon nekog vremena počeo je jaki nagib uzbrdo. Put je bio pun kamenja, trebo si paziti gdje staješ, jedva si zraka dobivao. Par framaša su odustali i vratili se natrag. Što smo se više penjali, to je više naša motivacije klonula. Bogu hvala pa je sestra Mirjam predložila da molimo križni put kako bi se tako makar malo odmorili i imali motivacije. Kad smo se popeli, pogled je bio prelijep. Čudo da nitko nije nogu slomio…
Filip Šimić, Frama Beč
Šesti dan (29. srpnja): Rijeka – Trsat
29. srpnja hodali smo od Lovrana do Trsata. Iako je ruta bila teška zbog mnogih uzbrdica, to nas nije zaustavilo da pjevanjem i radošću podignemo raspoloženje ljudi oko sebe. Ovo je bio zadnji dan Hoda – svi smo već bili umorni – ali unatoč tome bilo je predivno. Nadraže mi je bilo vidjeti ljude kako nam mašu i čuti trube automobila i kamiona. Nakon napornog hoda i pređenih trsatskih stuba dan smo nastavili uz pjesmu i ples. Nakon odmora imali smo osamu i priliku za svetu ispovijed. Kada je došao red za svetu misu, crkva je bila puna što je još više pripadalo veselju kojeg je bilo više nego ikada. Misa je bila predivna, ali najbolje je tek slijedilo. Na kraju dana svi smo se okupili oko kipa svetog Franje i svi smo dobili po malo tamjana. Uz pjesmu je svatko od nas u sebi izrekao molitvu i bacio tamjan u žar. Taj događaj bio je pun emocija, a veće zajedništvo nikada nisam iskusila. Ako bih jednom riječju morala opisati ovaj dan, to bi bilo neopisivo. Jer to zajedništvo i ljubav ne mogu se opisati riječima. Ovaj dan će mi ostati zauvijek u sjećanju, a nadam se da je pred nama svima još puno takvih dana.
Lorena Majdak, Frama Virovitica
Sedmi dan (30. srpnja): Krk
Sedmi dan našeg Hoda započeli smo malo kasnijim buđenjem nego većinu dana do sada jer smo stigli do kraja naše rute hodanja, Trsata. Dan smo započeli jutarnjom molitvom časoslova te smo nakon toga uživali u doručku. Nakon što smo pospremili i spakirali naše stvari, imali smo pozdrav svetištu, izmolili smo krunicu te prošli oko Marijinog oltara. Zatim smo uzeli stvari i pošli na put prema Krku koji na svu sreću nije bio predug.
Stigavši na Krk, pozdravili smo se s ostalim područnim bratstvima koja su već stigla i neki su zaigrali veselu i napetu nogometnu utakmicu. Ubrzo nakon toga, s. Mirjam Jerković imala je poticajni nagovor o Djevici Mariji i Crkvi te načinu na koji su te naše dvije Majke povezane. Rad u skupinama nakon toga dodatno nas je potaknuo na razmišljanje, a zatim je uslijedilo euharistijsko slavlje koje je predvodio fra Matija Marijić. Pred kraj dana ostala nam je još večernja molitva i slobodno vrijeme kada smo se dodatno upoznali s framašima iz drugih područja te sretni otišli na spavanje.
Petar Škrobo, Frama Zagreb – Kaptol
Osmi dan (31. srpnja): Krk
Nakon ranog ustajanja, svoj drugi dan u Oazi Kraljice Mira na otoku Krku započeli smo jutarnjom molitvom i doručkom, iza kojih je uslijedila kateheza o Franjinoj hrani u Crkvi i po Crkvi, s naglaskom na Franju i euharistiju. Katehezu je predvodio fra Josip Ivkić.
„Franjo je iznad svega bio zaljubljen u Boga koji je postao čovjekom. Njegova živa Riječ predstavlja trajni šator nad nama. Ali ne mijenjaju riječi naš život, to čine događaji. Mi stalno tražimo odgovore. Čeznemo da nam Bog odgovori na razini ideje (molitva). Zbog toga za Franju kažemo da je čeznuo za prisutnim, opipljivim Kristom (uvlačio se u Kristov bok, napisao Pjesmu stvorova…). Ali Bog rijetko odgovara događajima. On je živa Riječ koju treba naučiti slušati. Čitati. Da bismo živjeli evanđelje, potrebna je ljudskost, a ne pobožnost.” Dio je to riječi koje nam je fra Josip uputio. Iza kateheze imali smo rad po skupinama u kojem smo razgovarali o našem djelovanju u Crkvi. Uslijedila je i molitva krunice Božanskog milosrđa te kratki fra Josipov nagovor pred trenutke osame. Okrijepivši se tjelesno i duhovno, spremno smo se uputili u grad Krk gdje smo posjetili katedralu te muzej sa životnim vrijednostima biskupa Antuna Mahnića. U katedrali smo imali i euharistijsko slavlje koje smo uveličali svojim pjevanjem čime je završen još jedan dan našeg Hoda.
Petra Perić, Frama Zagreb – Sveti Duh
Deveti dan (1. kolovoza): Glavotok
Dan je započeo kao većina dana do sad – uz uzvik buđenje! te trčanje i stajanje u red za toalet. Jutarnja molitva te doručak uslijedili su odmah nakon brzinskog umivanja kako bi nam dali snage za ostatak dana. Uputili smo se prema Glavotoku gdje nas je zatekla prekrasna crkva i samostan franjevaca trećoredaca glagoljaša. Nakon uvodnih riječi i okrijepe u atriju samostana poslušali smo tri svjedočanstva, životne priče fra Marka Bagarića, sestre Blaženke Marjanović te zaručenog framaškog para Franje Prekrata i Marte Novak koji svoju ljubav žive hodajući u potpunoj čistoći. Katehezu, prema kojoj smo imali plodonosni rad po međupodručnim grupama, održao nam je fra Ivica Janjić. Zadnja stavka dana bilo je otvaranje porcijunkulskog oprosta. Našom sabranošću, molitvom i pjesmom dostojanstveno smo započeli ovaj veliki blagdan te se u našu Oazu Kraljice Mira vratili ispunjena srca i nadahnuti Duhom Svetim.
Ena Vukić, Frama Virovitica
Deseti dan (2. kolovoza): Krk
Posljednji dan Hoda pratile su nas dvije emocije. Radost zbog potpunog oprosta i vremena provedenog s braćom i sestrama te tuga zbog rastanka. Jutarnju svetu misu slavili smo s krčkim biskupom Mons. dr. Ivicom Petanjakom u gradu Krku kod franjevaca trećoredaca. Biskup je nama mladima uputio riječi ohrabrenja te nas potaknuo da s još većim žarom hodamo za Krista i slijedimo ga. Nakon mise, pjesme i plesa imali smo posljednji zajednički ručak te se svatko zaputio svome kraju – od Slavonije do Hercegovine, pa neki i izvan Hrvatske. Nadahnuti i ispunjena srca vratili smo se doma u svoja mjesna bratstva i mjesne zajednice spremni prenijeti radost, mir i ljubav svima oko nas. Vjerujemo da će se Gospodin nastaviti proslavljati kroz nas i naša djela. Bogu hvala i slava za cijeli Hod te za svu braću i sestre!
Klara Znika, Frama Samobor
