Izvještaj o prvim Duhovima (koji u Svetom pismu imamo u Dj 2) započinje ovako: “Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu”. Postavljam si pitanje – koji dan Pedesetnice? Naša Pedesetnica (Duhovi) još nije bila ustanovljena, tek je trebao doći Duh Sveti, tek se trebao izliti. Pa o kojem je to danu Pedesetnice ovdje riječ? O židovskom blagdanu Pedesetnice koji se još naziva blagdan žetve ili sedmica (ovo ne pomiješati s blagdanom sjenica).
Židovski blagdan Pedesetnice je jedan od tri blagdana kada mnoštvo pobožnih židova iz svih nacija hodočasti u Jeruzalem. Zato i stoji nekoliko redaka dalje: “A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom” (Dj 2,5). Sljedeće pitanje koje si postavljam – zašto je Bog stavio naš blagdan Duhova na židovski blagdan Pedesetnice? Ovdje postaje zanimljivo…
Blagdan Pedesetnice je za židove bio dan zahvale za žetvu koja se upravo tih dana završavala. Ispočetka je to bio poljoprivredni blagdan. Zanimljivo je to. Na Pedesetnicu židovi dolaze u Jeruzalem prinoseći plodove zemlje, u znak zahvalnosti Bogu što obilato daje plodove, a mi na taj isti dan slavimo plod koji dolazi kao plod Isusove muke, smrti i uskrsnuća – treću božansku osobu, Duha Svetoga: “Toga je dana Presveto Trojstvo objavljeno potpuno” (KKC 732).
Sam Isus je rekao: “Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod” (Iv 12,24). Kako tumači sveti Ivan Zlatousti, Isus je to sjeme koje je umrlo i sada donosi plod: Duha Svetoga. Što nam ovo ima za poručiti? Lijepo je proizvoditi plodove zemlje, plodove svoga rada (bila petica u indeksu, bila plaća na računu nakon obavljenog poslana) međutim, donosimo li plodove Duha Svetoga? Isus nam želi reći u čemu su istinski plodovi – a to su plodovi Duha Svetoga od kojih je jedan dio naveden u poslanici Galaćanima. Od dana prvih Duhova oni su mogući u svakome od nas!
S vremenom su židovi na blagdan Pedesetnice slavili i proglašenje Zakona na brdu Sinaj. Prema njihovoj kasnijoj tradiciji to je vrijeme kada je Mojsije primio 10 Božjih zapovijedi. Što je ovdje znakovito? Za židove je taj dan rođenje Zakona, a za kršćane rođenje Crkve. Mojsije je bio na brdu Tabor, apostoli u gornjoj sobi; Mojsija je obavio vjetar i oblak; kod apostola iznenada šum s neba, kao kad se digne silan vjetar. Mojsije je dobio Zakon uklesan na kamen, na apostole silazi novi zakon uklesan u srca. Događa se ispunjenje proroštva koje je puno prije prorokovao Ezekiel: “Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa. Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i čuvate i vršite moje naredbe” (Ez 36,26-27)!
Zanimljivo je uočiti kako na početku izvještaja stoji da je iznenada došao šum s neba, da su bili zajedno na istome mjestu te da su ognjeni jezici sišli na svakoga od njih. Ono što je Isus za ovozemaljskog života teoretski govorio o Duhu Svetome, sada se ovdje u praksi ispunja. Duh Sveti dolazi iznenada, poput vjetra, čuješ šum, ali ne znaš odakle dolazi i kamo ide. Nije li tako često i s našim iskustvima Boga? Redovito nas iznenadi! Svi su bili zajedno, stoga i imamo zajednicu Crkvu. Nije li Isus rekao da gdje god su dvojica ili trojica, gdje je zajednica, da će on biti tamo prisutan? Kako drugačije nego po Duhu Svetom.
Na koncu, Duh se daje svakome. Bog je došao i podnio muku i smrt ne za odabrani krug ljudi nego za sve koje je ikad stvorio i koje će ikad stvoriti. Dakle, i za tebe koji ovo čitaš! Stoga i Duha Svetoga svoga želi dati svakome. Dakle, i tebi koji ovo čitaš! Svatko ga je mogao primiti ali i zatvoriti se i tako odbiti. Primimo darove koje nam Bog želi dati! Otvorimo srca djelovanju Duha Svetoga, da se u nama nastane plodovi koje on proizvodi. Siguran sam, Bog je toliko žedan za nama, jedva čeka da se nastani u našim srcima kao što se nastanio u srcima apostola na dan prvih Duhova!
Još nešto. Promotrimo svetog Petra. Hodao je s Isusom. Pričao je s Isusom. Jeo s njim, družio se. Bio na brdu Tabor (gledao preobraženje), bio u Getsemaniju (spavao), na Posljednjoj večeri, međutim, kad su naišli krizni momenti – ništa, bježi, zataji ga. A onda, nakon Duhova, eno ga neustrašiv što najbolje čitamo u Djelima Apostolskim. Sada ga šibaju, zatvaraju u tamnice, on se ne boji, smjelo naviješta tog istog Isusa Krista. Kakav preokret u njegovom životu! Što se dogodilo? Gdje se preokret dogodio? Dok je večerao s Isusom? Ne. Dok ga je gledao preobraženog na Taboru? Ne. Dok ga je gledao tjeskobnog u Getsemaniju? Ne. Kad je vidio da mu tijela nema u grobu? Ne. Preokret se dogodio na dan Duhova! Kad je Duh sveti sišao u njegovo srce. Mi znamo često prigovoriti: “eh, da sam barem mogao živjeti s Isusom, gledati ga, biti u njegovoj blizini, dotaknuti ga…” Ipak, sve je to Petar mogao i činio ali ga nije promijenilo iznutra. Ono što ga je promijenilo iznutra, ono što je preobrazilo njegovo srce je ono što je jednako i danas nama dostupno kao i njemu tada, u istoj svježini – Duh Sveti.