Prva nacionalna duhovna obnova Franjevačke mladeži održala se u Ogulinu od 17. do 19. svibnja pod geslom “Sve i u svima Krist!” (Kol 3,11c). Nakon izvještaja, donosimo još dojmova sudionika ovoga važnog događaja.
Kaže narodna poslovica da se prvi mačići u vodu bacaju i to bismo mogli reći i za ovu duhovnu obnovu ako bismo gledali samo površno, ako ne bismo zavirili ispod površine. Svatko tko je bio zna koliko puta se program mijenjao te da smo uvijek iščekivali neku novu promjenu. Pogotovo je bio problematičan uspon na Klek, a o silasku da ne govorim.
No gledajući s odmakom mogu vidjeti zapravo puno više toga dobroga nego što bih na prvu rekao. Zaboravljamo da je ovo bila duhovna obnova, a ne običan susret. Možda je s razlogom vrijeme bilo “protiv” nas, možda se s razlogom puno toga dogodilo, razlogom koji nam za sada nije vidljiv. Uistinu, moglo se puno toga još napraviti, no pravo pitanje je li se trebalo?
Jesmo li mi trebali nešto napraviti ili smo trebali prepustiti Bogu da učini nešto od našega života? Svatko će naći zamjerku, od onih neopravdanih kao što je loše vrijeme, do onih opravdanih propusta koji su mogli biti spriječeni. Kritiku treba reći i treba ju uputiti, ali kritika bez ponuđenog rješenja, bez optimističnog pogleda nema smisla. Ona ostaje samo izbačena gorčina koja ne pomaže niti onome koji je uputio, niti onome na koga je upućena. Pravo pitanje jest hoće li svatko naći ono što je njega izgradilo? Hoće li stati i zapitati se koliko je on truda uložio da ovo uistinu bude duhovna obnova?
Ako ćemo biti dovoljno iskreni prema sebi i drugima, dva dana premalo je za pravu obnovu, premalo je i tri tjedna ili tri godine; premalo je nama, ali Bogu je dovoljno tri sekunde da učini čudo u nečijem životu. Te tri sekunde mogu doći u bilo kojem trenutku upravo zahvaljujući sjemenu koje je posijano u srcima framaša koji su bili prisutni u Ogulinu.
Za mene je cijela duhovna obnova uspjela upravo zato jer sam vidio izraze lica ljudi koji su se uistinu obnovili. Vjerojatno nisu svi u istoj količini, ali obnova se dogodila. Pronašli su ono što su dugo tražili upravo na usponu na Klek; u silasku s njega mnogi su našli oslonac u bratu i sestri s kojima do tada možda nisu niti razgovarali. U zajedničkom sušenju odjeće i obuće; u zajedničkoj tišini i razmatranju Božje riječi; u razmatranju uskrsnih događaja pronašli su Krista u osobi kraj sebe.
Nije sve u našim viđenjima, nije sve onako kako se na prvu čini. Trebamo dopustiti Bogu da u nama sije i da to sjeme uzraste. Možda nećemo uvijek vidjeti plodove svoga rada, ali trebamo znati da to nije na nama. Na nama je da budemo oruđe u Božjim rukama koje će drugima pokazati tko je taj koji daje nama snage za sve što činimo.
Tri dana u Ogulinu bila su prilika za susret sa Bogom i čovjekom, a na svakome od nas je da se zapitamo kako ćemo te trenutke iskoristiti. Možemo kukati kako smo se smrzli i pokisli. Možemo kukati kako je bilo problema. No možemo okrenuti novi list i početi gledati s Bogom. Geslo “Sve i u svima Krist” (Kol 3,11c) nije moglo bolje biti pogođeno i, ako odlučimo pogledati ta dva dana tražeći Krista, mislim da će svatko to reći. Prestani tražiti negativno u svakoj situaciji i potraži ono lijepo, potraži gdje ti je Krist pristupio i pokušao obnoviti tebe i one oko tebe.
Poruka za kraj… Prava obnova traje čitav život, a naša je počela tek odlaskom iz Ogulina. Iskoristimo sve što smo primili u svoju korist kako bismo što bolje primljeno iskoristili na izgradnju naših bratstava i svega onoga što nas okružuje. Samo tada postat ćemo pravi svjedoci kao apostoli u prvim vremenima.
fra Vinko Brković
Gledajući cijelu duhovnu obnovu s organizacijske strane, mogu reći da nije bilo lagano, ali je bilo plodonosno. Prije svega, pomogla mi je u odnosu s Bogom, ali me naučila poslušnosti.
Naučila me kako da ne trpam svoje srce našim planovima, našom satnicom, našim programom. To se jasno moglo vidjeti iz toga koliko je program bio promijenjen u odnosu na to kako je bio zapisan u originalnom programu.
Naučila me kako da Božje planove pustim u svoje srce. Dopustili smo da djeluje Duh, ali isto tako smo osluškivali potrebe bratstva, potrebe nečega drugog što bi bilo plodonosnije od onoga što smo mi zamislili tjednima unaprijed.
Smisao duhovne obnove nije da se držimo satnice, da očekujemo što će biti sljedeće i da znamo unaprijed. Smisao je iščekivati. Ne brinuti se za vrijeme, nego se brinuti za bližnjeg. Ne gledati na sat, nego gledati na bližnjeg. Bilo mi je drago vidjeti da nam framaši vjeruju, da su pustili taj dio nama na brigu.
Margareta Pejić, Frama Sesvetska Sopnica
Na ovu duhovnu obnovu nisam išao s nešto pretjerano velikim očekivanjima, dapače, s vrlo niskim. Jedan od razloga je bio taj što je ovo bila prva po redu, pa rekoh – vjerojatno neće to biti nešto savršeno, ali baš tu je Bog pokazao, meni prvom, kako čini i od nesavršenoga savršeno, samo ako mu se to povjeri.
Za mene je ova duhovna obnova bila relativna prekretnica, nešto što ću još jako dugo pamtiti. Svi ljudi koji su tamo bili, vidjelo se da su poslani s nekim razlogom i da žele nešto više, više od puke ispraznosti, bilo da su došli tražiti neki savjet, bilo da su se došli izjadati Bogu jer ne znaju kako i kuda dalje. Posebno sam zahvalan na svim fratrima koji su bili tamo, posebno onima koji su vodili nagovor jer bi me neke riječi toliko snažno pogodile da bih znao da sam, istiniti Bog progovara kroz njih.
Nešto što neću nikada zaboraviti je penjanje na Klek. Ja sam inače osoba koja voli planinariti, pa mi ovo nije bilo nešto naporno. Kada smo se penjali na vrh, počela je padati kiša. Ja, koliko sam bistar, zaboravio sam u dvorani i kišobran i kabanicu, pa sam jednostavno morao prihvatiti činjenicu da ću biti mokar kao miš. Tako je i bilo.
Bio sam mokar do kože, ali jedna stvar koju nisam predvidio je bila ta da ja nisam prestajao biti radostan. Meni ta kiša nije pokvarila radost Božje blizine. Čak kada smo se spuštali sa vrha, kiša je prestala padati, što je meni bilo baš bez veze jer sam htio biti još više mokar, pridati veću žrtvu Bogu.
Tu želju sam zažalio kada sam završio čitavim tijelom, a i glavom u blatu. No i tada je Bog pokazao svoju dobrostivost jer smo kod autobusa pronašli jedan otvoreni žlijeb iz kojeg je curila voda pa smo se tamo umili i oprali. Sve u svemu, ova duhovna obnova mi je bila iskustvo koje neću tako lako zaboraviti baš zbog duhovnih plodova i pouka koje sam primio od Boga.
Teo Knežević, Frama Virovitica
Dugo iščekivani susret nacionalne duhovne obnove, koji je prema mom mišljenju bio baš ono što je trebalo našem nacionalnom bratstvu Frame, održao se u Ogulinu. Kažem “dugo iščekivani” zbog toga što nam je nedostajao susret na kojem bismo duhovnost i duhovni razvoj stavili u prvi plan. Ovaj susret je u potpunosti uspio ostvariti taj svoj cilj.
Iz mnogo trenutaka cijeloga susreta ja bih istaknuo jedan koji mi je bio poseban doživljaj. Taj događaj je naš uspon i silazak s planine Klek. Planina je uvijek u Bibliji mjesto susreta s Bogom, mjesto posebnog mira i Božje prisutnosti. Zbog toga sam bio uvjeren kako ću na vrhu planine u šutnji i molitvi, koja nam je bila u programu, istinski doživjeti tu prisutnost.
Prilikom uspona planinu je obavio oblak koji me podsjetio na oblak na vrhu planine iz kojega je Mojsiju govorio Bog. Taj prizor mi je bio dodatni poticaj kako ćemo istinski susresti Boga na vrhu. Kada smo došli do planinarskog doma, koji je bio naš cilj, imali smo malo vremena da se odmorimo i da nešto pojedemo. Nakon toga je slijedio nagovor fra Marka Neretljaka koji nas je uvodio u našu šutnju i molitvu.
Svatko je od nas trebao pronaći jedno mjesto oko doma gdje bismo bili sami za molitvu. Ja sam se udaljio podosta tražeći svoj kutak, ali ga nisam mogao pronaći. Nakon desetak minuta pronašao sam jedno stablo i veliki kamen i pomislio to je to. Kada sam sjeo i pokušao ući u molitvu, počela je kiša te sam pomislio “Pa Bože moj, čemu sad ovo?” Kako je kiša jačala, morao sam se vratiti u planinarski dom gdje je bila većina framaša. Naravno, kako nas je bilo dosta, a natkrivenog prostora malo, nije bilo mnogo mjesta za tišinu i samoću, nego smo se više družili i upoznavali, a u meni je rasla neka žalost zbog, kako sam ja to vidio, propuštene prilike za susretom s Bogom.
Napokon, nakon nekog vremena, kiša se utišala, a mi smo odlučili spustiti se nazad dok kiša opet ne počne. Spust je priča za sebe, trajao je duplo dulje od uspona jer je kiša opet počela, a zemlja se pretvorila u blato te je hodanje bilo teško. Bilo je više i manje uspješnijih u spuštanju, a padova u blato nije nedostajalo. Ipak smo ostali veseli i kroz smijeh i suze došli smo do podnožja planine. Tu, kada sam se okrenuo prema svima koji su išli iza mene i vidio ih nasmijane i vesele te iza njih planinu u oblacima, dok je u meni još tinjala neka vrsta žalosti zbog “propuštenog” mira, shvatio sam kako sam ipak sreo Boga, ali ne na način na koji sam ja to očekivao.
Vidio sam i upoznao njegovu prisutnost u svojoj braći i sestrama koje mi je poslao. U njihovim osmjesima i radosti, Bog kao da mi je progovorio i rekao: “Ne treba ti planina da me vidiš, tu sam gdje sam uvijek bio, u framašima, u tvojoj braći i sestrama”. Sad puno bolje shvaćam s kojom srećom trebamo govoriti “Gospodin mi dade braću!”.
Krešimir Ruić, Frama Split – Gospa od Pojišana