Holywin: Kako me Bog pozvao da Mu predam svoje planove i inspiriram druge

Svetost je i ove godine pobijedila! Stotine mladih diljem Hrvatske okupili su se u crkvama kako bi slavilo Boga povodom svetkovine Svih Svetih. Tradicija prepoznatljive proslave Holywina nastavljena je i u Zagrebu, u Međubiskupijskom sjemeništu na Šalati, koju je organizirao Pastoral mladih Zagrebačke nadbiskupije.

Euharistijsko slavlje 31. listopada predslavio je fra Miljenko Vrabec (OFMCap), župnik župe Svetog Leopolda Mandića iz zagrebačke Dubrave, ujedno i duhovni asistent Frame Zagreb-Leopold Bogdan Mandić. Nakon nje u kazališnoj dvorani izvedena je predstava autorice Ivane Foretić o životu oca Pija iz Pietrelcine, sveca kapucina po čijim su se zagovorom dogodila tisuća čuda. Predstava je, zbog velikog interesa, ponovljena i sljedećeg dana, na samu svetkovinu Svih Svetih, ponovno pred rasprodanim gledalištem.

View this post on Instagram

Dan drugi! #Holywin2018

A post shared by HOLYWIN (@holywin_svetostpobjeduje) on

Pripreme za predstavu počele su na ljeto kad se počeo istraživati život oca Pija i pisanje scenarija. Tek mjesec dana prije predstave okupljaju se oni koji žele pomoći (bilo glumom, tehnikom, kostimima, rekvizitima…). Možda mjesec dana za neke zvuči malo i nekad se na nama osjeti da nam je malo, ali to je mjesec dana stvarno napornog rada i odvajanja kasnih večernjih sati (a nekad i sna). No ne žalim se, znam da On to vrijeme koje smo proveli na probama vrati za sve ostale stvari koje smo trebali napraviti u to vrijeme.

Predivno mi je bilo vidjeti koliko su se ljudi dali u predstavu koja čak nije središte večeri, nego samo popratni program. Osim što odvajamo svoje vrijeme za probe, tako odvajamo svoje vrijeme za mise, krunice i molitvu, a tada u nakane stavimo Holywin, da ljudi koji dođu gledati predstavu stvarno otvore svoje srce, da ih dotakne život sveca, da im bude motivacija za življenje svetosti, poziv na mijenjanje života. Bog progovara na čudne načine i vjerujemo da je Holywin jedan od njih. Zato imamo na umu da netko tko sjedi na onim neudobnim stolcima možda stvarno jednog dana bude svet i da mu je baš ova predstava bila poziv.

Na pomisao da se bliži još jedan Holywin prvo na umu mi je: “Ajme, hoću li stići? Kako ću to uskladiti s faksom? Koliko još noći neću spavati? Što ako neću moći odglumiti kako treba? Jesam li ja dovoljno dobra za to? Što ako neću moći dati 100 posto? Možda bolje da se ne javim ove godine”… Već treću godinu zaredom nakon moje odluke da se neću javiti na Holywin Bog ipak govori da On ima drugačije planove za mene, da moji planovi nisu Njegovi planovi, da nemam razloga za toliku brigu i da me treba baš tamo.

Dobro, neka Ti bude, javit ću se, ali ja to ne mogu sama, ne mogu vrijeme kupiti, Ti znaš da ja nemam vremena za to, Ti znaš da pored toga imam još 101 stvar u koju moram dati sebe. Ali vjerujem Ti, vjerujem da ćeš posložiti stvari, vjerujem da ćeš progovoriti i kroz ovaj Holywin, vjerujem da me zoveš na ovo jer me trebaš, a ja želim odgovoriti na Tvoj poziv. I onda se sjetim da ovo ne radim zbog sebe, nego zbog drugih, zbog ljudi koji će doći na misno bdjenje i nakon toga ostati i pogledati predstavu, zbog ljudi koji će otvoriti svoje srce za ovu predstavu i za prikaz života sveca.

View this post on Instagram

Holywin 2018 #day1

A post shared by HOLYWIN (@holywin_svetostpobjeduje) on

I bilo je naporno, ne mogu reći da nije, ali taj napor je neusporediv s plodovima koji se vide nakon predstave, nekad čak i pola godine nakon predstave. Vrijeme na probama isto tako bude plodonosno jer ljudi s kojima radiš na predstavi više nisu samo poznanici, sad su obitelj, brinemo jedni o drugima, savjetujemo se, zezamo se, ali s druge strane i radimo. Nismo savršeni, nitko od nas nije i ne želimo da naglasak bude na nama. Mi smo samo instrumenti preko kojih On djeluje. Svatko od nas je došao tamo služiti čak i onda kada je teško i kada smo izmoreni. Želimo pozornost usmjeriti na Njega, želimo da se On proslavi kroz to što radimo, a ujedno i da ljudi upoznaju nekog sveca koji je isto tako samo htio služiti i ljubiti. I molimo se da tako bude i vjerujemo da je tako.

Za kraj pišem ono što je rečeno na kraju predstave i što valja nositi na srcu:

Da, u stoljeću u kojem je ostvareno neslućeno napredovanje znanosti, razvoj tehnologije i civilizacije, Bog nam preko Oca Pija poručuje da je nama toliko mrsko trpljenje zapravo sredstvo otkupljenja čovjeka. Da ono nije besplodno i nepotrebno, već i utažuje našu neukrotivu želju pronaći Eden – izgubljeni raj.

Kada bi ispovjedaonice govorile, zapanjila bi nas Božja čuda kroz Oca Pija. Njegova ćelija govorila bi o satima bičevanja dok je bio optuživan, o darovima čitanja srca, o proroštvima, o trosatnoj pripremi za misu. Sakristije bi šaputale o dubokoj pribranosti i strahopoštovanju. A oltar crkve o mnogim suzama sveca koji je iznova ganut uprisutnjenjem Kalvarije i milini Neba u njegovim očima za vrijeme svete Pričesti.

Da, velike je svece i mistike Bog slao kad god bi se zaboravljalo na Njegovo Presveto Srce – izvor svakog milosrđa, te u zaboravu na istinitost Kristova tijela i njegovu žrtvu u Svetoj misi.

Upoznali ste Oca Pia – Kristovog Cirenca prošloga stoljeća. Čuli ste njihova i moje svjedočanstvo. A vi? Koje će biti vaše nakon naših iskaza? Imate li hrabrosti odazvati se pozivu svetosti? Da, kao Padre nekada, ti si danas i ovdje pozvan biti svet. Beskompromisno ljubiti Boga i trpjeti za bližnjega.

Odazovi se. Bez straha.

Jer… Duša koja se uzda u Boga nema se čega bojati.

Margareta Pejić, Frama Sesvetska Sopnica

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)