Otići na Hod definitivno je bila najbolja odluka mog života. Da me sad netko pita bih li htjela opet ići, odmah bih iz prve ruke ispalila jedno ogromno DA! Na to bi vjerojatno dobila povratna pitanja “Zašto” ili pak “Pa tamo samo hodaš, što će ti to?”.
Pitaš se zašto? Zato što sam htjela novo iskustvo, nove prijatelje i snažniju vjeru.
Na početku Hoda svakomu se u glavi motalo isto pitanje “Što je ovo meni trebalo?”. Ali od Sinja do Šibenika ta misao lagano je isparila jer je svakomu od nas rasla sve veća želja za Asizom i druženjem s ostalim framašima iz raznih dijelova Lijepe naše.
Od svih šest dana u Hrvatskoj, prolazeći kroz gotovo pusta naselja, susretali smo divne ljude koji su bili pomalo u čudu što vide skupinu mladih ljudi koja hodočasti. Puna srca pozdravljali su nas i pozivali u svoje skromne domove.
Od Sinja preko Muća, Kljaka, Unešića i Danila sve do Šibenika, nas devetero mladih framaša s fra Vilčekom i fra Josipom naučili smo živjeti u zajedništvu uz pjesmu, molitvu i smijeh.
Nakon cjelojutarnjeg hodanja i kratkog odmaranja poslije ručka najdraži dio dana bilo je vrijeme predavanja, razgovora i druženja te večernje zabave. U tom razdoblju svi smo zaboravili na žuljeve i bolove.
I tako, nakon predivnih šest dana u Hrvatskoj, uputili smo se trajektom za Italiju. Dan za danom postajao je sve ljepši: obilazak Asiza, La Verne i Greccia uz ostale framaše, nove prijatelje. Asiz je mjesto koje je definitivno nezaboravno, a najljepše mi je zasigurno La Verna jer je puna posebne Božje prisutnosti.
Kao najdraži dan izdvojila bih posljednji dan u Italiji, usprkos tužnom rastanku s framašima i Asizom. Najviše mi se urezalo u srce kada se nas trinaest uzelo za ruke ispred Porcijunkule, zajednički se pomolilo i krenulo zajedno, u jednom redu, držeći se za ruke i stalo točno ispred Porcijunkule. Zajedno smo tada kleknuli, poljubili tlo i uputili se unutra. Mislim da smo tada svi zaboravili na sve probleme i brige i prepustili Mu se u potpunosti. Pomolili smo se u Franjinoj najdražoj crkvici te kod kapelice gdje je Franjo umro.
Od samog početka toga dana, osobito prije ulaska u Porcijunkulu, obuzeo me je poseban osjećaj ispunjenosti koji je bio toliko jak da su mi suze samo tekle niz obraze. Uglavnom su to bile suze radosnice, koliko god mi je bilo žao što odlazim.
Naravno da mi je želja otići tamo ponovno, više puta, ako Bog da. Jer to je jedina stvar koju trenutačno želim ponoviti.
Marija Romić, Frama Metković
1 Comment