Poziv sa križa

Vrhunac Franjina obraćenja dogodio se 1205. godine kada je u crkvici sv. Damjana nedaleko od tadašnjeg Asiza Franjo primio svoje poslanje. Iako je već tada često očitovao svoju ljubav prema Bogu i siromasima, Franjo još uvijek nije znao što točno Bog od njega traži. S križa sv. Damjana koji je visio u crkvici sv. Damjana, Raspeti mu je tada triput ponovio riječi koje su obilježile Franjin život: “Franjo, idi i popravi moju kuću, koja se kao što vidiš, urušava.” S obzirom da je crkvica sv. Damjana tada bila u veoma lošem stanju, Franjo je Isusove riječi razumio kao poziv da popravlja građevine. Tako je Franjo popravio ne samo crkvu sv. Damjana već i Porcijunkulu koja će kasnije odigrati veliku ulogu u njegovom životu i životu Franjevačkog reda.

 

Nakon obraćenja, zbog svojih riječi, djela i izgleda, Franjo je postao ruglo svojih sugrađana. Njegov otac bio je veoma ponosan čovjek i nije želio da ga sin tako sramoti. Umjesto da ga podrži, u želji da ga obuzda, zatvorio je Franju u kuću. Iz kućnog pritvora izbavila ga je majka dok je otac bio na putu. Kada se vratio, Petar je veoma bijesan potražio sina. Nakon što je uvidio da ga ne može odvratiti od započetog puta, izveo je Franju pred lokalnog biskupa želeći ga natjerati da mu vrati njegov novac koji je tijekom godina trošio na zabave i siromahe. Franjo je ispunio želju svoga oca i pred biskupom mu predao sve materijalno što je imao uz sebe. Ogoljen pred cijelim gradom, odrekao se svog zemaljskog oca i posvetio se svom nebeskom ocu. Biskup koji je sve to promatrao sa divljenjem, ustao je i zagrlio Franju te ga zaogrnuo plaštom primivši ga tako u okrilje Franjine nove obitelji – Crkve.

Franjo je tijekom svog života puno propatio. Vrhunac njegovih zemaljskih patnji bile su stigme koje je dvije godine prije smrti zadobio na La Verni. Većini su ljudi prva asocijacija na sv. Franju životinje, i to s pravom. Franjina ljubav prema svim stvorenjima veliki je dio njegova primjera svima nama. No Franjin život je prije svega bio život patnji, pokore i posta. Tko god je bio na La Verni, sigurno se sjeća onog mjesta u pećini gdje je Franjo spavao kada bi se povlačio u osamu. Franjo je i postio veći dio godine, a poznato nam je i da je imao operaciju očiju, za koju možemo samo zamisliti koliko je bolna bila.

U kontekstu tih patnji, treba li nas uopće čuditi što se Isus Krist Franji obratio upravo sa križa? Slijedeći Isusov križ, Franjo je mogao vršiti Božju volju bez obzira na to čega ga to koštalo: zdravlja, obitelji, bogatstva… Franjo, koji se suobličio s Bogom kao rijetko koji poznati nam svetac, u tom je križu pronalazio svoj smisao, a u uskrsnuću svoju radost. Sve drugo što je Franjo radio ne bi imalo toliko snažan odjek da on i u patnjama nije slijedio Kristov primjer.

Možda smo skloni misliti da je Franjo bio pomalo blesav što nije odmah shvatio što Bog od njega traži. No lako se nama pravit pametnima više od sedam stoljeća kasnije. Trebamo se pitati: bi li netko, tko se trudi obuzdati svoja velebna maštanja o viteškoj slavi i  želi biti ponizan Kristov sljedbenik, nakon tih riječi upućenih s križa odmah pomislio da će spasiti Crkvu tako da će osnovati tri reda i milijune stoljećima nakon smrti privlačiti Kristu? Ne, Franjo je svoj poziv shvatio upravo onako kako ga je trebao shvatiti: maleno, skromno i ponizno. Uostalom, da nije popravio crkvicu sv. Damjana i Porcijunkulu, ne bi se u tim crkvama mogle dogoditi sve one milosti koje su se u njima dogodile, a one najvjerojatnije danas ne bi ni postojale nama za svjedočanstvo.

Možda i mi sanjamo o tome da činimo velika djela za Boga: da umiremo mučeničkom smrću, da imamo dar jezika, da propovijedamo Evanđelje po cijelom svijetu… Možda su neki i pozvani na to, no većina nas treba živjeti vjeru tu gdje jesmo i svjedočiti ju malenim djelima ljubavi. To je, zapravo, ono teško ali i ovom svijetu veoma potrebno.

I mi smo pozvani popravljati Crkvu. Slijedimo Franjin primjer i krenimo od sebe, a onda od svoje župe i svog mjesta. Možda nas Crkva jednog dana neće častiti kao Franju, no Bog to neće zaboraviti. Biti velik u njegovim očima, znači biti malen u očima svijeta.

Dubravka Sertić, Frama Našice