Car je gol!

Vjerojatno svi znamo priču o „Carevom novom ruhu“. Kao mali podsjetnik prepričati ću je.

Bio jednom jedan car poznat po tome što je volio lijepo, novo, raskošno ruho. Sve svoje bogatstvo ne žaleći, trošio je na to da se lijepo obuče, zaboravljajući i zanemarujući sve svoje carske dužnosti. Za tu carevu strast doznali su i varalice. Predstavivši mu se tvrdili su kako mogu istkati najljepše ruho na svijetu, tako neobično da ga može vidjeti samo onaj koji je nadasve sposoban i pametan. Lakomi car je odmah naručio to čudesno ruho, te platio varalicama velike novce. Nakon dugo vremena ode car sa grupom odabranih svojih službenika po svoje novo ruho. Nije ništa vidio te pomisli kako je bolje pretvarati se da vidi ruho nego da drugi pomisle kako je glup. I tako se car pretvarao da oblači novo ruho. Kad je takav izašao pred put nitko nije ništa vidio. Ipak nitko od podanika nije htio priznati da ništa ne vidi (premda su se zgražali vidjevši cara gola) jer bi time pokazali kako su glupi. Ipak jedno dijete povika „Car je gol!“. Jedino je to dijete sa svojom iskrenošću i nevinošću viknulo kako car nema ništa na sebi od čega je car protrnuo, ali ipak odluči ostati u povorci do kraja, „ a njegovi komornici i dalje nošahu skute kojih nije bilo.

Predivna priča H. C. Andersena. Kada bi autor ove priče krenuo u šetnju ulicama naših gradova i vidio toliko careva koji hodaju goli i njihovih komornika koji nose skute njihovih haljina zasigurno bi se začudio. Ovdje ne mislim na fizičku golotinju nego na golotinju duše. Koliko osoba poznajemo koje bi za trenutak slave, tuđe pozornosti, malo novca dale sve? Kolike osobe grade svoj život na lažima, varkama, obmanama i iluzijama te pritom preziru istinu? Zašto mnogi od nas nemaju hrabrosti reći što zapravo misle? Što je to što primjećujemo kako ne valja, a nemamo hrabrosti izreći? Što je to što bi sve trebalo mijenjati u našim osobnim životima, našim mjesnim bratstvima, a nemamo hrabrosti zatražiti promjene? Zašto su mnogima od nas draže iluzije? Zbog čega prihvaćamo lažne vrijednosti?

Mnogi carevi kroče našim životima (možda smo i sami), kao samodopadni vladari ne samo svojih života već i tuđih. Po meni osobe koje gomilaju materijalna dobra, osobe koje gomilaju životna ruha zapravo su nesigurne i nezrele osobnosti koje nisu sposobne vladati svojim životom. Gomilanjem materijalnih stvari nastoje ispuniti prazninu kojom su ispunjeni. Ipak mene toliko ne zabrinjavaju ti goli carevi koliko više carevi podanici. Kao i u ovoj priči, tako i u stvarnom životu carevi su okruženi licemjernim podanicima koji bojeći se za svoj položaj i status, bojeći se da ne ostanu bez komadića svojeg malog svijeta, laskanjem, ulizivanjem, podržavaju svoje careve u „prekrasnom“ ruhu nastojeći zadržati svoj položaj dokazujući na taj način svoju „pamet i mudrost“. Pitam se koliko je zapravo mudar čovjek koji može zadobiti sve materijalno ovoga svijeta, a izgubiti samog sebe? Ipak tješi me da postoji još uvijek malenih, nevinih, iskrenih dječaka i djevojčica koji stoje nasuprot svih licemjernih i častohlepnih likova i imaju hrabrost na glas izreći istinu o carevom ruhu. Nema veze što ti maleni kada to izreknu dobiju „jezikovu juhu“, osjete prijezir okoline, osudu i odbacivanje. Sve je to vrijedno jer ti maleni osjete kako su izrekavši istinu „car je gol!“ ostali vjerni Stvoriteljevom pozivu upućenom čovjeku da brine i čuva sve što je stvoreno. A laž ne čuva. Istina čuva, Istina vodi u život, Istina oslobađa. Svaka je laž poput kamena koji onoga koji izgovara laž i živi u laži vodi u ponor. Svaka istina je poput mosta koji spaja dvije obale. Božansku i ljudsku. Bez straha gledajmo u oči. Govorimo iz srca. I kada treba uzviknimo hrabro: „Car je gol!“.