Upute za život :)

Ljetos je moj djed postao udovac. Tako je u svojoj skoro osamdesetoj godini morao vrlo brzo naučiti živjeti sam. Kako je cijeli svoj život radio u polju ili u svojoj stolariji, “netko” je umjesto njega organizirao ostatak njihovog zajedničkog života. I tako nakon pedesetak i više godina braka u kojima je uživao u tom organiziranom životu, našao se na suhom. Tada je uslijedila era žutih papirića s uputama za život, od toga kako napuniti mobitel do toga na koliko stupnjeva se pere bijeli veš, kako se uključuje pegla i kako se sarme ne rade sa smjesom za kobasice… Sve u svemu, u jednom razgovoru reče meni dida: “ Znaš, nisam ja mislio da žena ima toliko posla po kući. . .”.

Iako me to nasmijalo i iako se još uvijek smijem kad mi prepričava kako je izazvao poplavu s perilicom rublja, kako je zagorio još jedan lonac jer je zaboravio da kuha juhu, divim se tome što netko u svojim osamdesetima ima volje za učenjem i promjenama. I sve što mu pritom treba su jednostavne upute za život!

Vjerujem da ćete se složiti da gotovo svaki dan dođe onaj čudni trenutak kad se zapitate “A  što sad!?!”  i kad bi najradije nazvali mamu da to nekako popravi i sredi. Tada se sjetite se nekih riječi i uputstava pa se pouzdate “u se i u svoje kljuse” i to najčešće i upali. I tako dani vođeni našim odlukama nekako prolaze u osrednjosti, a imam dojam da smo tako blizu boljemu. Naime, u nekoliko nepovezanih razgovora sa prijateljima saznala sam da oni svoje “upute” traže u Sv. Pismu, i to svaki dan. Cinik kakav jesam, odmah sam takvo što u svom slučaju osudila na propast, a da nisam ni pokušala s tim jednostavnim uputama, čak (bit ću iskrena) nisam ni sklopila ruke i izmolila jedan Očenaš u ime svoga “boljeg sutra“. Međutim, kako sam napomenula, dođe u danu ili u tjednu onaj trenutak kad se zapitamo: “A što sad?!”  i kad osrednjost i moje “kljuse” nisu više dovoljni. U takvim trenucima ne želim uraditi bilo što i bilo kako, nego želim ono pravo i istinsko, želim “život u izobilju” (lv 10:10) što ga je sam Isus obećao. I  tek tada, kad padnem po treći put, dolazim po svoje upute za život!

Te upute za život možemo naći posvuda, naravno, ako ih tražimo i pažljivo gledamo u tako obične stvari koje nas okružuju. Nije li uputa za život kada vidimo svoje roditelje kako se odriču i žrtvuju za nas, nije li uputa kada doživimo da se naši prijatelji s nama jednako raduju i žaloste? Nije li uputa za život kad prepoznamo ove Isusove riječi o životu u izobilju: “ Došao sam da život imaju, u izobilju da ga imaju” (lv 10:10). Nisu li te riječi uputa da Njegovu poruku prepoznamo u siromasima, bolesnima, potlačenima…? Promislimo: njima je Isus došao, s njima se družio, njihove je živote mijenjao, upravo je njima ostavljao Sebe, onu najvažniju uputu za život.

Vjerujem da svi mi uživamo u svojoj slobodi, u svojim izborima i odlukama te da se smatramo silno važnima što smo ih donijeli. Međutim, te se odluke zrcale u Isusovim odlukama, jer koga je Isus jednom pozvao, taj se više nikad neće riješiti Njegovoga glasa. Sv. Augustin o tome kaže: “Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću, zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću, prosuo si miomiris, a ja sam ga upio da uzdišem za tobom, okusio sam ga pa gladujem i žeđam, dotakao si me, i zato gorim za tvojim mirom.”

Svima su nam potrebni mali žuti papirići s Isusovim uputama, one nas vode, one nam pokazuju kuda ići, one odgovaraju na ono svakodnevno “A što sad?!”. Te nas upute potiču da rastemo i, što je najvažnije, da vidimo njihove plodove. Ponekad su ti plodovi zagorjeli lonci, a ponekad i divne stvari poput ove: Na kavi sjedimo nas 4, predsjednik Frame, potpredsjednica, ja i jedan primljenik koji zaključuje kako ima slobodan ponedjeljak navečer. Što se mene tiče, to podrazumijeva gledanje CSI-a (100% repriziraju neki) ili još bolje – igranje Candyja na Faceu . Ali ne, naš primljenik zove voditeljicu formacije i objašnjava joj da je on slobodan i da bi baš bilo super kad bi imali formaciju!

Mene je ostavio bez teksta, jer je tako normalno zatražio svoje upute za život 🙂