Još malo o radosti ili zašto nikad ne pišem kolumne

Bok, dragi moji! Dugo se nismo čuli, kako često čujem od vas dok komentirate „Kad si ti zadnji put nešto napisala?“. I priznajem: u pravu ste, i na ovom portalu imam uvjerljivo najmanju količinu napisanih tekstova od svih kolumnista – ne znam ni sama zašto me još trpite. Svjesna sam da kasnim samo neka dva mjeseca i da koristim svaku priliku da se izvučem od slanja nove kolumne uredništvu (oprosti, Ivice). Najtužnije od svega je što nije istina da me fakultet/učenje/*ubaci obavezu po želji* sprječavaju u pisanju, jer  je ovo već treći tekst koji pišem za ovomjesečnu kolumnu (čitaj: četvrti mjesec), i nadam se da ću ga ovaj puta možda poslati na objavu ako skupim hrabrosti.  A plaši me to što mi svaki novi tekst sve više zvuči kao nešto što sama nikad ne bih čitala, nekakav priručnik za neupućene u kojem vam moraliziram o tome što treba i što se mora raditi, umjesto poticaja na razmišljanje ili barem kratkotrajne zabave.  Osim toga što sam cjepidlaka i sve mora biti savršeno da bi smjelo biti objavljeno, imam osjećaj da svi od mene očekujete nešto (jer imam psihičkih problema i strah od nepostojeće publike:), a da ja to nešto ne mogu ispuniti i to nas dovodi u ovu poziciju.

Sad kad sam svoje muke podijelila s vama i bar se malo izjadala, postavlja se pitanje što ja očekujem od vas (osim da ni pod razno ne pročitate ovo do kraja). U tom pitanju je i sama srž problema mog (ne)pisanja, a to je da vas ne želim uvrijediti ili pričati loše stvari, barem ne ovako javno. Tako dolazi do pojave tekstova tipa sad-ću-vam-reći-kako-se-trebate-ponašati. To što se tako suzdržavam reći je, koliko god vas volim i  koliko me veselite, toliko me možete i rastužiti. Prvenstveno kroničnim nedostatkom radosti, koju se možda može definirati i kao pojavu sretnog i ponekad djetinjastog ponašanja uslijed velikog uzbuđenja i unutarnje ispunjenosti. To me posebno pogodilo i došlo do izražaja posljednjih tjedana na „većim“ susretima u Sisku i Rijeci – u Sisku se nismo ni po čemu izdvojili od ostatka pasivne mladeži; bilo je malo pjesme i pjevanja (ako ne računamo Thompsona i Škoru na SHKM-u), malo framaškog „plesanja“ i ostalih grupnih radosti – toliko malo da su nas bakice iz Marijine legije, koje je netko duhovito nazvao legionarima, doslovno uspjele izgurati iz crkve poslije mise na Trsatu, a da nismo uspjeli završiti niti jednu završnu pjesmu – nitko se nije bunio, samo da se što prije dođe na ručak. Ovdje ne optužujem nikog gladnog, jer i sama sam se pokupila s masom bez previše razmišljanja.

Razumijem zašto mnogi stariji framaši ne vole ovakve susrete: uvijek je gužva, ne stigne se razgovarati i družiti s ljudima, programi su većinom pretrpani i sve to s godinama umori čovjeka, pa i framaša; što na kraju daje učinak suprotan željenom – umjesto duhovnog punjenja dobivamo umor i prazninu. Naravno da ne možemo zauvijek biti oduševljeni kao na prvom susretu, no radi drugih bismo trebali nastaviti proizvoditi tu radost, taj tako poznati franjevački duh i tu ne mislim samo na sklonost k finoj hrani ili hrani uopće. Prisjetite se na trenutak priče o pravom i savršenom veselju… Prema Franjinoj priči, tek sasvim odbačeni, sami i u patnji – podnoseći sve u radosti za Krista, možemo doživjeti savršeno veselje. No što ćemo sada, mi u 21. stoljeću koji nismo dovoljno odbačeni, koji ne patimo dovoljno? Znači li to da nikada nećemo biti radosni jer imamo previše? Možda smo preoholi da bismo bili jednostavno radosni. Možda se ne trebamo ni truditi jer ionako ne možemo doseći taj ideal, pomislit ćete i odustati od širenja makar dobrog raspoloženja među braćom. Stvar je u tom da na kraju krajeva svatko ima dovoljan križ i nitko nije potpuno sretan; Franjo možda je imao malo brutalnije metode uveseljavanja – ali takve su mu bile namijenjene, jer ih je mogao podnijeti. Tako nitko od nas ne nosi više no što može ponijeti, a uvijek postoje oni koji mogu podnijeti više. Što nam ovo govori, osim toga da nećemo umrijeti od svojih užasno teških problema?

Unatoč svemu što nam se događa, ne smijemo ostati ravnodušni prema životu, a pogotovo prema ljudima u njemu; zato bismo trebali ostati radosni čak i kad nam se „ne da“ jer je možda baš naša radost potrebna nekom drugom. Također, još jedna divna Franjina misao je da nam đavao ne može ništa kada smo ispunjeni radošću, dok nas lako obuzima kada nam duh klone; a za duh i radost se tada treba moliti. Dakle, jedino što vam na kraju mogu reći je da se radujete jer ste mladi, jer ste živi, jer ste framaši i jer znate da imate što drugi misle da nemaju – bezuvjetnu Kristovu ljubav; u suprotnom dolazi mnogo neželjenih stvari – među ostalima, možete se bojati i mene i moga gnjavljenja ako vas slučajno vidim žalosne bez dobrog razloga!

No ne brinite i ne strahujte od mene, već idući mjesec vas čeka uobičajena kolumna-poduka iz vjeronauka, još malo prigovaranja i dobrih savjeta za uzoran život.