Srećko zvan Isus

Nerijetko se, kao što je slučaj danas, vraćam kući kasno navečer, dok Rijeka spava, a čak ni automobili se ne čuju. No, postoje dva stvora koja se mogu vidjeti i čuti u tamom obavijenim gradskim ulicama – štakor i čovjek (nazovimo ga Srećko). Ovaj mrski glodavac u velikom gradu nije neka novost, osobito kad se mrkli mrak spusti, pa on i njegova pratnja izlaze iz kanalizacija i drugih rupa u potragu za hranom.

Nažalost, štakori u današnje vrijeme nisu jedini koji u sitne noćne sate grad održavaju budnim dok ostatak živog svijeta počiva. Više nije ni rijetkost ni novost vidjeti Srećka kako teškim koracima prolazi ulicama svoga grada. Netko s Marsa ili kome je realnost sadašnjeg trenutka životni standard ljudi s Beverly Hillsa, pomislit će da se Srećko vraća kući svojoj supruzi i djeci s posla, s upravo pristiglom plaćom kojom će svojoj obitelji priuštiti barem ono najosnovnije – krov nad glavom i hranu. Kad bi gospon s drugog planeta ili ovaj koji misli da svatko danas vrlo lako dolazi do novca, znao da Srećko u vreći koju drži u ruci nema poklone za svoju djecu već plastične boce i ostali otpad koji bi mu mogao koristiti, te da je njegov pohabani kaput jedini koji ima, s obzirom ne da nema ormara, nego nema ni sobe, ni stana, ni ikakvog krova nad glavom, možda bi ljude oko sebe i svijet u cjelini počeo gledati drugačijim očima.

Lijepa naša prepuna je tužnih priča ljudi poput Srećka koji nisu sami sebe doveli do dna ljudskog dostojanstva, nego su ih u siromaštvo bacile društvene nepravde, gubitak posla, okretanje leđa od strane obitelji, financijske malverzacije i drugi razlozi zbog čega je Srećko, tako sličan nama po svemu što se životnog standarda tiče, postao jedan od sve više onih čije ime više nikome nije važno, koji više nikome nije potreban, koji najbolje shvaća dio najljepše molitve: „…Kruh naš svagdanji daj nam danas!“

Zašto sve ovo pišem vama, framašima? Vjerujem da ste jedni od onih koji ne žive na nekom drugom planetu te da svijet oko sebe vidite očima onog čiji primjer slijedimo, sv. Franje, prijatelja gubavaca, siromašnih i obespravljenih. Ako životni primjer takvog sv. Franje nasljedujemo i nadahnjujemo se životom najveće svetice našeg doba bl. Majke Tereze, zaštitnice najsiromašnijih među siromašnima, onda moramo biti drugačiji od svih onih koji će, vidjevši Srećka, reći: „Jadan“, i proći dalje; koji će mu, eventualno dati kunu, te pognute glave šutke nastaviti svojim putem.

Srećko ne treba naše sažaljevanje niti kunu pomoći; on treba naš osmijeh, riječ utjehe, molitvu i nadahnuće kroz koje će nam Isus, koji je došao na ovaj svijet zbog onih najmanjih, prezrenih i odbačenih, reći što nam je činiti. Ukoliko poput sv. Franje, siđemo sa svog konja, odnosno ponosnog gledanja ljudi s visoka, te utisnemo poljubac u njegovo napaćeno lice, shvatit ćemo da smo taj čin ljubavi iskazali tom usamljenom čovjeku, kome ime nije Srećko nego – Isus.