Iz šupljeg u prazno

Svaki put kada pišem kolumnu, pokušam u svoja razmišljanja uklopiti aktualnosti. Duboko svjestan da je narod prezasićen, u najmanju ruku, smiješnom kampanjom za ulazak Hrvatske u Europsku Uniju, pokušao sam naći neke alternativne aktualnosti koje bi zadovoljile apetite čitatelja. Teško. Osim ovog tematskog diva, u sjeni medijskog pranja mozgova na istu temu, već su se našle (ili uopće nisu?!) dvije vrlo bitne teme koje hrane (ili bi barem trebale hraniti) naše hrvatstvo i naš kršćanski identitet. Molitveni tjedan za jedinstvo kršćana i dvadeseta obljetnica priznanja Hrvatske kao suverene i slobodne države. Tisućljetna težnja za pomirbom međusobno udaljenih sljedbenika Krista i još duža težnja Hrvata da se konačno ocrtaju granice njihove države su pod velikim znakom upitnika. Dok je prva još neostvarena, druga, čije priznanje slavimo 15. siječnja, bi se opetovanim ulaskom Hrvatske u neku političku zajednicu mogla dovesti u pitanje. Iz moje posljednje teze, u nekim normalnim uvjetima, bi bilo razvidno da je riječ ili o prevelikom „domoljublju“ i fobiji od oformljivanja, kako to Farage kaže, nove-stare Euroslavije ili o očiglednom poznavanju materije. Međutim, stavljam se u poziciju građanina koji nije adekvatno informiran i postavljam si neka vrlo bitna pitanja i pretpostavke.

Odlučno „nemam pojma“

Iako će pojedinci tvrditi da itekako imaju pojma što znači ulazak Hrvatske u Europsku Uniju i da je njihov odabir duboko kritički promišljen (bravo za vas!), demokracija na koju se svi zdušno pozivaju zaslužuje da o sudbini Hrvata ne odlučuju pojedinci, već  cijela nacija. Ovako i slijepac vidi, a gluh čuje da nas u tu političku tvorevinu dovodi isključivo oligarhija i interesi onih koji će se debelo okoristiti, a ne činjenično stanje i shodno tome javno mnijenje ma kakvo ono bilo. I da Hrvatska u ovom trenutku sa stopostotnom podrškom naroda uđe u Uniju ili suprotno, to bi tek bilo odlučno „nemam pojma“ i odlučno „srljanje u maglu“. Takvu nepromišljenost ne zaslužuju naši potomci, ali ni naši preci.

Kakve veze ima molitva za jedinstvo kršćana s ovim?

Zapravo nema nikakve veze, ali bilo bi potpuno nepravedno na kršćanskom i franjevačkom portalu ne objaviti ni riječi o tome. Manje je poznato da je sveti Leopold Mandić, najpoznatiji hrvatski svetac, kao mladić za svoje poslanje odabrao djelovati kao misionar koji će ujedinjavati sve kršćane, što mu je ujedno bio i razlog zašto je stupio u kapucinski red. Iako su se odluke njegovih nadređenih mimoilazile s njegovim težnjama, sveti Leopold ih je poslušno prihvaćao ne gunđajući, već pronalazeći u njima Božji plan i ispunjenje. Tako je za svoga života, u velikom dijelu svojih Misa koje je služio, prikazivao Bogu jedinstvo kršćana. Kao takav, sveti Leopold bi trebao biti primjer svim svećenicima, a posebno onima koji su se svojim neposluhom odmetnuli od nadređenih i Crkve i tako indirektno prouzročili podjelu u Crkvi.

Kronologija

Prije 104 godine, na prijedlog anglikanskog svećenika Paula Watsona, započelo je obilježavanje Molitvene osmine za jedinstvo kršćana (od  18. do 25. siječnja). Tijekom povijesti, osminu je obilježilo zbližavanje crkvenih poglavara poput onoga u siječnju 1964. kad se papa Pavao VI. izgrlio s carigradskim patrijarhom Atenagorom i skoro dvije godine kasnije kad su međusobno ukinuli izopćenje. U Hrvatskoj je prvi važniji ekumenski susret organiziran u Splitu u katedrali gdje je msgr. Frane Franić predvodio molitvu za jedinstvo kršćana. Danas se težnja za zbližavanjem može prepoznati među mladima i u susretima koje organizira ekumenska zajednica iz Taizéa.

P.S. Dva od četiri osnivača EU su u procesu beatifikacije. Više smijeha i zabave u Novoj godini!