Ne volim kad vidim da netko zaustavlja auto i iz auta mi kaže: „Dobar dan! Znate li gdje je…?“ Molim Boga da me pita nešto što znam, da ne bih poslije razmišljala o tome kako sam ispala glupa. Zapravo, molim Boga da me uopće nitko za to ništa ne pita. Znam, izgubio si se, ali daj pitaj nekog drugog. Što ako u tom jednom trenutku nema nikoga na njegovom putu osim tebe?
Točno na blagdan Duhova neke strankinje obišle su cijelu Deltu (autobusno početno stajalište) kako bi im netko pomogao. Došle su i do mene. Nisam razumjela što traže, pa da ne idem u daljnju raspravu odmahnula sam im rukom. Gledala sam ih sve dok ih nisam izgubila iz vida. Bilo mi je malo žao što im nisam pomogla. No, priča o traženju jos nije zaokružena. Tu svakako moram napomenuti jednog Turčina koji me isto nešto pitao. Dakle, ako stavim slušalice i slušam muziku to znači – pusti me na miru. Ne pitaj me ništa. Ne zanimaju me nikakve ponude na korzu. Ne želim da me pitaju za Unicef. Ne želim ništa. Samo ja i moja glazba. Naravno da me neki zaustavljaju iako imam slušalice u ušima. Tako i moj Turčin. Pitao me za poštu. Skinula sam slušalice i odvela sam ga do pošte i nakon toga sam otišla svojim putem. Posudila sam knjige iz gradske knjižnice i krenula prema sortirnici pošte gdje imam praksu. Prelazim cestu. Netko me uhvatio za rame. Pitam se: tko je to? Okrenula sam se. Bio je to moj Turčin. Na njegovom sam licu pročitala sve. Ja vam ne mogu opisati kolika je bila njegova sreća zbog toga što sam mu pomogla. Zahvaljivao i zahvaljivao mi je sve do luke Rijeka nakon čega smo se rastali. Razmišljala sam o njemu i potaknuo me na pisanje ove kolumne: Usmjeri prema…
Usmjeri prema dobrome, radosti, sreći… Koliko je samo izgubljenih? Onih koji još uvijek traže nešto. Traže ljubav, slobodu, mir… Traže Boga!
Ja sam bila izgubljena. Jako izgubljena. Toliko da sam tražila načine da se maknem iz ovog života. Moj život je izgubio smisao. Na kraju moga dugog lutanja došla sam do osobe koja me usmjerila prema Bogu. Usmjerila me prema Frami. Do neba i natrag sam joj zahvalna. Sad ja usmjeravam prema Bogu. Bilo smjerom, riječima, primjerom ili djelima. Usmjeravam koliko mogu. Usmjeravam one koji mi dođu na moj put i za koje vidim, osjetim da trebaju moju pomoć. Usmjeravam prema Bogu svojim svjedočanstvom. Dogodilo mi se i to da svojim usmjeravanjem prema Bogu ili Frami sam neke ljude vratila na početni putokaz. Odlučili su krenuti nekim drugim putem. Nisam mogla ništa. To su ipak njihovi izbori i ja to poštujem. Ja sam svoju kršćansku zadaću napravila i usmjerila ih prema mjestu za bolji duhovni razvoj osobe.
Vratimo se na početak gdje je pitanje: što ako u tom jednom trenutku nema nikoga na njegovom putu osim tebe? Pitam i samu sebe. Moj odgovor bi bio: skupi hrabrosti! Budi jedan od Božjih usmjerivača. Budi jedan radostan putokaz koji će usmjeriti te osobe na dobro. Zato, usmjeri prema radosti.
Usmjeri prema ljubavi!
Usmjeri prema miru!
Usmjeri prema nadi!
Usmjeri prema poniznosti!
Usmjeri prema sreći!
Usmjeri prema…
Usmjeri prema jednostavnosti srca!
Usmjeri prema Bogu!
,,Budi jedan od Božjih usmjerivača…” 😀