Industrija slobodnog vremena, poznata još pod nazivom industrija zabave – showbizz u 2021. ostvarila je prihod od 2,34 milijardi dolara. U tu granu ubraja se sve što je namijenjeno isključivo za popunjavanje slobodnog vremena ljudi. Ne optužujem naravno one koji u tome pronalaze posao, ali možemo se zapitati u kakvom to svijetu živimo ako je industrija slobodnog vremena jedna od najbrže rastućih među svim drugim poslovima. Kako je to moguće? Odgovor na to nudi Evanđelje po Marku:
„U ono vrijeme: Duh nagna Isusa u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu.“ (Mk 1,12-13)
Nakon slavnog krštenja, Isus kao nultu točku svog javnog djelovanja provodi u pustinji. Vrlo je grub događaj, Duh ga doslovno otme, tj. odvede. Slobodno si možemo predočiti taj čin. Pustinja je suho mjesto unutar kojega nema ni vode ni hrane. U njoj ne cvjetaju biljke, nema izvora. Za ono malo oaza bore se čopori gladnih životinja, pogled ti se ne može ni na čemu zaustaviti jer svagdje u daljini vidiš identično. I tako četrdeset dana. Kao da objektivne muke nisu dovoljno, Isusa je ondje iskušavao sotona. Mnoštvo je tu starozavjetne simbolike: pustinja označava težak, bezgraničan prostor – ne smrti, nego izazova za preživljavanje, broj četrdeset podsjeća na godine koje je izraelski narod proveo u hodu prema obećanoj zemlji, zvijeri označavaju svakojake prijetnje, a kušnje – one ukazuju na mogućnost odustajanja od Božjeg puta. Kušnje nisu još grijeh, ali shvatimo ih kao neke male zapreke koje, kad se namnože, mogu dovesti do potpunog skretanja. Sve navedeno kao da oslikava stanje u kojem se Isus našao – samoća. Izvanjsku simbolizira pustinja, unutarnju sotonina iskušenja.
Isus se povlači u samoću. Dani su to u kojima treba pokazati da je sposoban za ono što Otac traži od njega. I Isus preživljava, upravo zato što vidi anđele, ali potrebna je snaga da se njima prikloni. Evanđelist nam naglašava kako Isusova samoća nije samo izvanjska, nego i unutarnja i upravo u tome nam pruža primjer. Svaki čovjek nekada ima potrebu maknuti se od ljudi, promijeniti mjesto, otputovati negdje. Posebno ako smo stalno okruženi nekim. Ali u današnjem svijetu samoćom nazivamo samo izostanak vanjskog okruženja, a ignoriramo ono unutarnje jer to je preteško. Zato toliko i cvjeta industrija zabave. Ako se i nađemo u vanjskoj samoći, tražimo nešto što će nam uništiti unutarnju. Ne kažem da je loše pogledati film, sport, pa i zabaviti se nečim što će potrošiti određeno vrijeme. Problem nastaje kada postanemo nesposobni ikada biti sami.
Unutarnja samoća jest odmicanje od svega što može zabaviti moj mozak i srce: odmicanje od svih ekrana, čak i od vlastitih planova i maštanja, ostajanje samo sa sobom, s trenutnim stavovima, uvjerenjima, osjećajima. Ako je tako shvatimo, tada je samoća strašna. U njoj možemo, jao nama, upoznati sebe. Nije ni u starini bilo ništa bolje. Samo su postojali drugi načini odmicanja pažnje: bezgraničan rad, pa i mahnito prebiranje krunice može biti tek bježanje od samoće. U samoći se susrećemo sa zvjerima vlastitih želja, s kušnjama vlastitih nagona, s težinom vlastitih osjećaja. Toliko je strašan taj prostor samoće da ga evanđelisti opisuju pustinjom, zvjerima, sotonom. Toliko je strašan taj prostor samoće da industrija zabave uprihodi milijarde dolara. Sve samo da ne budemo sa samim sobom.
Ipak Isus daje primjer kako je i takva samoća prijeko potrebna. Najdublje povlačenje u sebe, ako za to postoji vrijeme, nema alternativu želimo li upoznati sliku Božju u nama, želimo li pobijediti sve kušnje u koje sami sebe uvodimo. Bog zna da je taj put u vlastitu samoću toliko težak da nam u njoj pruža svoju utjehu što simbolizira prikaz anđela iz Evanđelja. Božja utjeha koja štiti, šalje svoje riječi, liječi naše najdublje rane (odnosno arkanđeli Mihael, Gabriel i Rafael) obećana nam je ako se odvažimo maknuti od svega i ući u vlastitu samoću. I vidite, samoća u kojoj ne samo da ću se maknuti od vanjskog svijeta, nego od svega što mi odvlači pažnju poput misli, planova, maštanja, mobitela, pa možda i od mehaničke molitve idealan je test moje vjere. Ako mi se u tome pojavi teški osjećaj kronične usamljenosti, tada ću znati da imam problem s uvjerenjem u Božju prisutnost i njegovu utjehu jer, ako stvarno vjerom priznajem Krista, znao bih da me on nikada ne napušta. Ako mi se ne pojavi osjećaj usamljenosti, tada ću znati da je moje uzdanje u Božju utjehu postojano i sigurno. Imam li takve vjere? Ne mogu znati ako ne probam. Neka nam ovo korizmeno vrijeme bude poticaj da barem jednom na pola sata pokušamo ući u vlastitu samoću i tako zajedno s Isusom pronađemo u sebi Božju utjehu.
fra Vjeran Lazić, OFM
naslovna fotografija: Unsplash