[XIX: O poniznu sluzi Božjem]
Blago sluzi koji se ne smatra boljim kad ga ljudi slave i veličaju, nego kad ga smatraju nevrijednim, priprostim i prezrenim, jer koliko čovjek vrijedi pred Bogom, toliko vrijedi i ne više. Jao onome redovniku koji je od drugih postavljen na visok položaj i ne želi svojevoljno sići. I blago onome sluzi (Mt 24,46) koji bez svoje želje biva postavljen na visok položaj, a uvijek želi biti pod nogama drugih.
[XXII: O korenju]
Blago sluzi koji kaznu, optužbu i ukor od strane drugoga tako strpljivo podnosi kao da potječe od njega samoga. Blago sluzi koji se ukoren blago s tim pomiri, s poštovanjem pokori, ponizno prizna i rado dadne zadovoljštinu. Blago sluzi koji ne hita da se opravda i ponizno podnosi sramotu i ukor za grijeh i kad nije sagriješio.
Iz Opomena svetog Franje
Vjerujem da je većini ljudi, a pogotovo nama framašima, prva asocijacija na riječ poniznost sveti Franjo Asiški. Zaista su ljudi po njegovoj malenosti i poniznosti spoznali Božju veličinu i uzvišenost. Ta poniznost prožeta je cijelim njegovim životom nakon obraćenja, kako u djelovanju, tako i u spisima.
Poniznost stoga čini vrlo bitan dio Franjinih Opomena. Tako među njima nalazimo opomenu O poniznu sluzi Božjem i opomenu O korenju. U te dvije opomene, sv. Franjo nam govori kako je najveća prepreka pri približavanju Bogu upravo onaj „ego“, odnosno: mi sami. Jer (razmišljaju neki) što će ljudima Bog i njegova Ljubav, ako imaju sve titule i časti ovoga svijeta?
Sv. Franjo govori da je bolje ljudima koji su prezreni i smatrani nevrijednima u društvu, jer „koliko čovjek vrijedi pred Bogom, toliko vrijedi i ne više“. Moramo se uvijek podsjećati da naša svrha nije živjeti na ovome svijetu, već se sjediniti s Bogom nakon smrti, i da stoga ne vrijedimo onoliko koliko nam društvo kaže ili koliko sami sebi kažemo, već onoliko koliko vrijedimo pred našim Stvoriteljem. Toliko i nimalo više.
Zbog same težine življenja te poniznosti, sv. Franjo navodi kako je bez strpljivosti poniznost nemoguća. Strpljivost je taj bitan ključ poniznosti. Sv. Franjo rekao je: „Blago sluzi koji kaznu od strane drugoga tako strpljivo podnosi kao da potječe od njega samoga.“ S kaznama i optužbama se svakodnevno susrećemo i vjerujem da nikome nije lako prihvaćati prigovore i optužbe.
No, baš u tim trenutcima nas sv. Franjo potiče da razvijamo kreposti strpljivosti i poniznosti. On dalje govori: „Blago sluzi koji ne hita da se opravda i ponizno podnosi sramotu i ukor za grijeh i kad nije sagriješio.“ Zar tu nemamo boljeg primjera od Isusa, koji je, iako nije sagriješio, prošao cijeli Križni put, trpeći tjeskobu, batine, psovke, bičevanje, te na samom kraju najgoru moguću smrt – razapinjanje. Nemoguće je da mi svi to isto učinimo, jer naša ljubav nije tolika kolika je Božja, ali po tom primjeru bismo svi trebali živjeti. Ako je Krist umro takvom smrću za nas, optužen za grijeh koji nije počinio, zašto ne bismo mogli izdržati i prešutjeti kakvu nepravdu, ili odstraniti nešto što smo našim djelima zaslužili?
Tu dolazimo do krajnje svrhe poniznosti. Krist je pošao prema Kalvariji gdje je umro na križu samo zbog jednog jedinog razloga – zbog njegove neizmjerne ljubavi. On je u svojoj ljubavi ponizio sebe da bi nas spasio od vječne smrti. Zato, možemo se složiti kako je poniznost glavni, ako ne i jedini, način pravog ljubljenja, i Boga i naših bližnjih. Jer, kako možemo ljubiti, ako prvo ne zaboravimo i ponizimo sebe?
Marko Bijuklić, Frama Našice