Živeći u bratstvu, čovjek se može suočiti s različitim poteškoćama jer je cijelo vrijeme okružen ljudima koji su nesavršeni i grešni. Život svakoga čovjeka jednako je vrijedan i svaki život treba poštovati u njegovoj slobodi toliko koliko i Bog to čini jer On je mjerilo svih stvari. Ipak, to ne smije biti isprika da trpimo nečije ponašanje ili nečiji način života samo zato što je grešan ili slab.
Postavljajući stvari na svoje mjesto, uvijek polazimo od Svetoga pisma kao norme ponašanja jer sv. Pavao poučava Timoteja da je „sve Pismo bogoduho, korisno (…) za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban” (2 Tim 3,16-17). Puštajući čovjeka da živi kako želi slijedimo Božji primjer. Ali to nije jedino što Bog čini. On kao Otac također odgaja svoju djecu te smo kao bratstvo pozvani slijediti i taj primjer u životu našega bratstva. Dopuštajući čovjeku da bira svoj put u slobodi trebamo učiti i kako štititi bratstvo od mogućih problema i mogućih zastranjenja koja se mogu dogoditi u našim bratstvima. Tu posebnu ulogu imaju vijećnici s duhovnim asistentom: držati bratstvo na okupu kako bi bratstvo raslo u zajedništvu i ljubavi prema Bogu po primjeru sv. Franje.
Dok živimo kao framaši, možemo mi voljeti i ostale svece – dapače, to je i poželjno – ali ne možemo druge karizme, iliti duhovnosti, stavljati u naša bratstva. Odabrali smo živjeti karizmu sv. Franje, koja ponekad može biti pomalo nejasna jer radi se o bratstvu koje može biti svakakvo, ali zato smo tu da bismo zajedno otkrivali ljepotu življenja u bratstvu i što to bratstvo jest. Ta ljepota očituje se ponajviše u različitosti svakoga bratstva, što nismo svi dužni izgledati jednako i biti na isti kalup. Sva različitost bratstva na koncu se opet ujedinjuje u tu karizmu bratstva, u to franjevaštvo koje je uvijek isto, a opet drugačije i ostaje usmjereno na Krista siromašnoga i poniznoga. Stoga u našim bratstvima ne bi trebalo biti moguće provoditi neke druge oblike duhovnosti jer to ne odgovara našem poslanju i načinu života koji odabiremo obećanjima.
Zato je važno proučavati životopise sv. Franje i uvidjeti važnost ljubavi prema Crkvi koja se ponajviše očitovala u poslušnosti toj istoj Crkvi. Ako želimo slijediti njegov primjer, onda ga moramo slijediti i u poslušnosti odredbama Crkve na svim područjima. Ne možemo samoinicijativno određivati što jest grijeh, a što nije. Ne možemo selektivno slušati duhovne asistente i one koji su nam u nekom trenutku nadređeni jer to nije put sv. Franje, to nije njegov način života.
Svaki se framaš obećanjima obvezuje na nekoliko stvari: živjeti evanđelje Gospodina našega Isusa Krista; spremno se odazvati na svaki poziv dobra crpeći snagu iz euharistije i nastojeći u siromasima i poniznima prepoznati lice Krista patnika osluškujući i vršeći Božju volju. Svaka je od tih stvari lijepa i dobra, ali ponekad zaboravimo kako to živjeti. Zaboravimo živjeti u bratstvu Frame, zaboravimo odazivati se na pozive dobra, zaboravimo na euharistiju i siromahe. A kada se to zaboravi, potrebno je da nas netko podsjeti na to što smo obećali živjeti. Nikada nije lako čuti kritiku, ali je potrebno. Dapače, imamo dužnost uputiti ju, ali i čuti ju (usp. Mt 18,15-17). Ne možemo se pravdati time da mi nismo pozvani nikomu ništa govoriti, Krist nam ne ostavlja takvu mogućnost u svojim govorima učenicima.
Svatko može biti u krivu – od duhovnog asistenta sve do simpatizera – ali jednako tako svatko može biti i u pravu, stoga nemamo pravo držati svoje mišljenje kao jedino mjerodavno za određene situacije, pogotovo kada živimo karizmu sv. Franje koji je toliko ljubio poslušnost. Možemo se mi pravdati tekstom sv. Pavla o tome kako se suprotstavio sv. Petru (Gal 2,11-14), ali jesmo li mi sv. Pavao? Jesmo li spremni činiti i živjeti kao sv. Pavao? Lako je naći biblijske citate koji nam idu u korist, ali jesmo li spremni živjeti sve one druge citate? Ako nismo, onda riječ Božju zloupotrebljavamo za vlastitu korist.
Umjesto nekog konkretnog zaključka, mislim da je dobro ostaviti prostora svakomu da se iskreno zapita o svome „statusu“ u Frami. Nije bitno imamo li neku službu ili ne, važno je ispitati kakvi smo u svojoj poslušnosti prema Crkvi, prema duhovnom asistentu; kakvi smo u življenju obećanja koja smo sami dali, sami smo izrekli tekst koji nas obvezuje na godinu dana. Važno se i zapitati kako živim svoju stvarnost u bratstvu: gledam li drugoga kako propada, a ne činim ništa? Gledam li drugoga kako razdire bratstvo, a ne činim ništa? Sve su to pitanja koja se nameću sama od sebe. Možda ih nismo spremni postaviti ni sebi ni drugima, ali važno ih je čuti. Samo s istinom naša bratstva mogu ići naprijed, mogu rasti u ljubavi prema Bogu i Crkvi. To je ono što treba biti na prvome mjestu, sve drugo samo će doći.
fra Vinko Brković, OFM
fotografije: Frama