A rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji. (Mt 1, 16.18-21)
U ovom ćemo tekstu iz perspektive svetog Josipa, tj. njegovim očima, pokušati gledati na sljedeću situaciju: događaj Navještenja. Evanđelje nam nigdje ne kaže da je Marija, da kažemo današnjim rječnikom, iskomunicirala Josipu da je ostala trudna po Duhu Svetom. Možemo samo zamisliti koliki se teret našao na Josipu nakon što je od žene koju voli saznao da je trudna, a moguće je i to da ni Marija nije bila u stanju Josipu objasniti što se zapravo događa.
Inače, zašto Josip uopće razmišlja o tome da ju napusti? Napusti u tajnosti, naravno, no ipak ju želi napustiti. Je li možda taj događaj koji je Bog htio bio previše čak i za pravednog Josipa? Međutim bez ikakve sumnje Josip u ovoj situaciji želi učiniti ono što je najbolje te na pameti ima onu pravednost koja i nas ima toliko toga naučiti. Umjesto da javno ponizi Mariju, učini ju predmetom ismijavanja na gradskom trgu (preljubnicom) i zatim ju javno otpusti zbog vrlo jasnih dokaza, on to odlučuje učiniti u tajnosti, kao da u javnosti ne želi ismijavati nešto – to otajstvo (!) koje ni on sam ne razumije. No ni taj čin napuštanja u tajnosti svakako nije bila laka odluka za Josipa. Ako je Marija nevina, zašto ju napustiti? Ako je kriva, zašto ju potajno napustiti? Josip je rastrgan između toga dvoga. Evanđelje po Mateju jasno nam opisuje Josipovo stanje duha: dok je razmišljao o ovim stvarima, dok je razmišljao o svojoj odluci, dok je bio suočen s patnjom što odlučiti, dok su mu kroz glavu prolazile te misli, Josip je nemiran.
Josipova odluka da pokuša potajno napustiti Mariju, odnosno da to pokuša sakriti od očiju javnosti (Bog je onaj koji sudi!), tjera nas da i mi u Josipu nazremo da je pravednost u tom slučaju povezana s oprezom da ne ponizimo druge kada pogriješe. Čak i suočen s tako velikom patnjom kao što je izdaja žene koju voli Josip pokazuje svoju dobrotu i pravdu odlučujući da neće poniziti Mariju. Želi to riješiti, da tako kažemo, u četiri oka pokušavajući donijeti što pravedniju odluku, ali prije svega odluku koja jednom zauvijek nemilosrdno ne raskida i ne odbacuje one koji su pogriješili. Josip nas uči da nas naša oholost da postanemo najbolji izvršitelji pravde (veći papa od Pape) često tjera na gaženje i odbacivanje drugih. Zaboravljamo da smo i sami skloni griješiti, možda čak i ozbiljnije od onih drugih, te da zato moramo biti oprezni s onime što stoji iza te prestroge, krute nepopustljivosti, rekao bih “neutjelovljene” nepopustljivosti i rigidnosti. Kada je pravda “neutjelovljena”, ne vodi računa o ljudima i okolnostima, ona prestaje biti pravda jer i kazna ima svrhu liječiti i izliječiti osobu, a ne poniziti ju i pogaziti. Sveti nam je Josip svima u tome primjer. Učimo od njega i utječimo mu se u zagovor.
fra Josip Stanković, OFM Cap.
naslovna fotografija: Mihael Pakrac, Frama Varaždin