Zapovijedamo vam, braćo, u ime Gospodina Isusa Krista da se klonite svakoga brata što živi neuredno i ne po predaji koju primiste od nas. Ta sami znate kako nas treba nasljedovati. Jer dok bijasmo među vama, nismo živjeli neuredno: ničiji kruh nismo badava jeli, nego smo u trudu i naporu noću i danju radili da ne bismo opteretili koga od vas. Ne što ne bismo imali prava, nego da vam sebe damo za uzor koji ćete nasljedovati. Doista, dok bijasmo u vas, ovo vam zapovijedasmo: Tko neće da radi, neka i ne jede! A čujemo da neki od vas žive neuredno: ništa ne rade, nego dangube. Takvima zapovijedamo i zaklinjemo ih u Gospodinu Isusu Kristu: neka s mirom rade i svoj kruh jedu. Vama pak, braćo, neka ne dodija činiti dobro. (2 Sol 3, 6-13)
Tko smo i što smo, potpuna je suprotnost onome kako živimo. Gledajući svijet oko sebe, glavna mu je misao vodilja „Obogatit’ se, ništa ne radeći!“ Kao da je čovjek zaboravio što ga čini čovjekom. Lijenost se uvukla u ljudski život, a čovjek – slika Božja, preferirajući niskost, propušta veličinu na koju je pozvan.
Biti slika Božja znači biti sličan Bogu. Naš Bog je Stvaratelj koji ljubi. Ljubav uvijek potiče na činjenje, a neprestano činiti (imati ljubav) znači ne znati za lijenost. Zaboraviti na čiju smo sliku stvoreni, znači odreći se svoga poziva. Naš Bog nije trom, nije besposlen, nije zgubidan, a mi u našem životu često odražavamo te osobine. Izabiremo biti na dnu, izabiremo biti mali, izabiremo biti nebitni, izabiremo ne postojati, a odričemo se svoga dostojanstva, časti i važnosti poradi samo jednog razloga, a taj je da mi se nešto ne da činiti. Po dostojanstvu i mogućnosti kraljevići i kraljevne, a po izboru vlastite slobode bitni kao prašina na putu…
Lijenost je jedan od glavnih grijeha jer iz nje proizlaze mnoge druge mane i nesavršenosti. Živjeti u njoj znači izbjegavati napore koji su povezani s činjenjem dobrih djela. Osim toga što lijenošću propuštamo činiti dobro na opipljiv i vidljiv način, u našem duhu raste odbojnost prema prijateljstvu s Bogom. Radije izabiremo prekid odnosa s Bogom radi vlastite komotnosti i ugode, negoli da ispunjavamo oznake našeg prijateljstva koje bi od mene mogle tražiti trud, žrtvu i odricanje. Svaki odnos traži uzajamnost, a lijenost nas izbacuje iz odnosa, čineći nas dovoljnima samima sebi bez ikakvog činjenja, vežući nas unutar nas samih. A čovjek je, kao i Bog, biće odnosa u ljubavi. A sami ne možemo učiniti ništa.
Lakši put nije nikada tako dobar i obogaćujući kao onaj teži. Čovjek treba ići prema savršenstvu, a prigrlivši lijenost, čovjek bježi od savršenstva. Jest da je usavršujući put težak, ali barem nas vodi k cilju. Ako nemamo cilj, nemamo niti kamo ići, a to znači skupljati prašinu na sebe, stojeći u mrtvoj točki našega života. Stajati na mjestu je put bez povratka.
Kretati se naprijed, činiti, biti sustvaratelj, ljubiti – to je put prema cilju. Naš Bog je Bog koji poziva, Bog koji traži angažman, trud, muku i znoj. Bog koji nas želi savršene, na svoju sliku. U ljubavi nema stajanja. Prihvatiti savršenstvo znači imati lijenost pod svojim nogama, a ljubav u srcu. Lijenost nas ukipljuje, a ljubav nas oslobađa. Biti običan kamen ili biti promjena u svijetu – naš slobodan izbor za ljubav ili protiv nje.
fra Filip Pušić