Riječi ne mogu opisati ono što je samo srce moglo razumjeti na Susretu hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru! To je nešto što ću svakako pamtiti cijelog života.
Sve je počelo u subotu već u 5 sati ujutro jer je ipak trebalo prijeći dug put od Šibenika do Đakova, gdje smo tog dana ostali. Puni uzbuđenja, zaputili smo se prema Slavoniji. Domaćini koji su nas tamo primili bili su tako ljubazni i gostoljubivi da nam je to odmah izmamilo osmjehe na lica. Primili su nas raširenih ruku i otvorenog srca te smo se osjećali kao kod kuće. Ostatak dana provedenog u Đakovu također mi je ostao u lijepom sjećanju, imali smo priliku upoznati mlade iz drugih mjestâ, saznati nešto o njihovim župama te o njima samima, s njima se družiti i slaviti Krista! Nakon dugog dana imali smo klanjanje koje mi se posebno svidjelo. Bilo je lijepo nakon dana prepunog novih doživljaja stati u miru pred Krista, sve Mu predati i na svemu Mu zahvaliti.
Kada sam u nedjelju pogledala kroz prozor i vidjela sunce, nije bilo radosnije osobe od mene. Zaista, to je sunce probudilo nadu u meni, nadu da nakon kišnih i tmurnih dana ipak dolaze i oni lijepi! Bila sam vrlo uzbuđena i jedva čekala da stignemo u Vukovar. Kada smo napokon stigli, smjestili smo se ispred dvorca Eltz čekajući početak euharistijskog slavlja. Sâmo je slavlje bilo predivno, a na njemu vidjeti mnoštvo mladih punih nade, to je bilo nešto neopisivo. Toliko nas iz različitih krajeva, s toliko različitih životnih priča stajalo je na istom mjestu kako bi slavilo Isusa, nadu našu! Zaista, kako himna Susreta kaže: “Mi smo vjera živa”, to smo u tom trenutku i pokazali!
Nakon svete mise imali smo slobodno vrijeme da razgledamo Vukovar. Ja sam uspjela otići u bolnicu i moram priznati da mi je ono što sam tamo vidjela ostalo urezano duboko u sjećanje. Vidjevši mjesta gdje su ljudi spavali, uvjete u kojima su živjeli, tek sam tada zapravo malim dijelom razumjela što je rat. Nadam se da ga nikad neću razumjeti u potpunosti jer i ovo što sam vidjela teško mi je palo. Tužno je to što čovjek može napraviti čovjeku, ali nikad nije toliko teško da to Isus ne može izliječiti. Mislim da je nada ono što je Vukovarce guralo naprijed u vrijeme Domovinskog rata, ali i ono što ih gura naprijed i dandanas.
Nakon razgledavanja, ponovno smo došli pred dvorac Eltz gdje je pater Ike održao predivan govor u kojem smo sudjelovali i mi svojim uzvikom “Evo me, mene pošalji!” u nadi da ćemo upravo mi biti navjestitelji Evanđelja, oni koje Bog šalje širiti Njegovu Riječ i živjeti Njegovu Ljubav. Poslije dirljivog govora uslijedio je koncert na kojem su nastupali Opća Opasnost, Miroslav Škoro, Božja Pobjeda i drugi. Bilo je predivno slaviti Boga pjesmom u gomili mladih. Možda smo ostali bez glasa, ali stekli smo nezaboravno i neprocjenjivo iskustvo! Nakon koncerta vratili smo se u Đakovo već pomalo fizički umorni, ali puni snage Duha Svetoga.
U ponedjeljak smo se pozdravili s domaćinima i malo je reći da je taj pozdrav bio emotivan. Još smo malo razgledali Đakovo i onda krenuli put Karlovca. U predivnom Karlovcu imali smo svetu misu, a nakon mise još smo se malo družili i odmarali.
Kako svemu lijepom brzo dođe kraj, tako je bilo vrijeme da se napokon zaputimo u Šibenik. Iz Šibenika smo krenuli puni iščekivanja i uzbuđenja, a u njega se vratili puni doživljaja, uspomena i, naravno, prepuni nade.
Doista, Krist je naša jedina nada! Hvala Mu na svemu!
Ana Matić, Frama Šibenik-Šubićevac
Da samo znate kakve smo mi probleme imali hoćemo li ići ili ne… A onda su nas naši dragi prijatelji iz Frame Knin pozvali da idemo s njima i do neba im hvala! Vjerovatno bismo se cijeli život kajali da smo propustili ova tri dana, malo je reći prekrasna, na samom istoku Lijepe naše. Ono buđenje u 4 ujutro, pjevanje i smijanje cijelim putem…
Ja bih malo više pozornosti skrenula na obitelji koje su nas primile otvorenog srca. Ta toplina, pažnja, osmjeh na licu, nismo znali bismo li prvo zaplakali ili ih čvrsto zagrlili. Oni su bili tako oduševljeni, a posebice bake koje su nam mahale s prozora kad bismo prolazili. U njihovom se gradu napokon nešto događalo, a može li išta bolje od 30 tisuća mladih?
Sâm doživljaj u Vukovaru, počevši od euharistijskog slavlja preko razgledavanja pa do koncerta, mislim da nije potrebno posebno opisati. Ako ste bili u Vukovaru, doživjeli ste ono što i mi i smatram da bi svaka riječ bila suvišna. Osjećali smo se tako ispunjeno, srce nam je bilo veličine kuće, ako ne i veće! Oči su bile pune suza, što onima od sreće, što onima od tuge kad smo se prisjećali rata.
I za kraj bih zahvalila župi Lipovac koja nas je ugostila treći dan, stvarno su nas primili otvorenih ruku i pokušali učiniti sve da nam i taj dan bude prekrasan i nezaboravan te su u tome i uspjeli.
Mi smo mladi dokaz da ovaj svijet još uvijek vrijedi. Dokaz smo da ima još dosta ljudi koji su spremni pomoći i čija su srca velika u vjeri.
Ivana Šimunac, Frama Lišane-Sv. Mihovil
