Razum, racionalnost i emocionalnost    

Nakon obavljanja nekog administrativnog posla za projekt koji vodim u svome gradu i koji se odužio dugo u noć dan prije, zaputio sam se u jednu našičku fotokopiraonicu ne bih li svoj rad iz elektroničke verzije prebacio na papirnatu. Bila je to jedna poveća hrpa papira na kraju, ali gospođa koja je bila ispred mene imala je zasigurno desetak puta više papira nego ja. Starija sijeda gospođa, poznajem ju iz viđenja, da budem precizniji svake nedjelje sjedi na istom mjestu u crkvi.

Okrenula se prema meni i simpatično se nasmiješila pritom otkrivši svoje umjetne zube koje nije bilo teško razlikovati od prirodnih čak ni meni kao stomatološkom laiku. Pozdravio sam ju, a ona je uzvratila pozdravom. Nakon toga uzela je jedan papir sa svoje hrpe i ponudila mi ga. Nije to bio samo papir, bilo je tu nekoliko uvezanih papira u A5 formatu, a na naslovnoj strani pisalo je Mistične molitve jednako mističnim fontom. Tihim glasom mi je rekla: „Uzmi jedan i moli se, slobodno možeš doći po još pa proširiti i dalje.“

Uzeo jesam, ali samo da prolistam, čisto iz znatiželje. Jasno je meni da je to bila samo dobra namjera te gospođe, ali ono što sam našao unutra nimalo mi se nije svidjelo. Bile su to molitve iz raznih privatnih objava osoba za koje nikad nisam čuo, a i sam načini kako su te osobe dobile te objave bili su u najmanju ruku čudni. Štoviše, na neke od tih načina otac Gabriel Amorth, vatikanski egzorcist upozorava kao nešto što ne dolazi od strane dobra.

Papir sam vratio gospođi kada je izlazila iz fotokopiraonice i kulturno se zahvalio rekavši joj da me ipak ne zanima. Zanimljivo mi je bilo čuti par trenutaka prije da je gospođa fotokopirala točno 200 komada navedenih knjižica. Danima poslije još razmišljam o tome…

Nije to jedini primjer ovako nečega o čemu bih sada mogao pisati, postoji ih mali milijun. Znam ih puno, ne samo iz osobnih iskustava, već i iz iskustva župne zajednice, a i puno šire. O tome naposljetku iz dana u dan možemo čitati i po raznim portalima, novinama, a i gledati na televiziji. Fanatizam se lako raširi, poput kakve kožne bolesti za koju kasnije treba vremena ne bi li se izliječila. Fanatizam nije nešto što nalazimo samo na Bliskom istoku, fanatizam možemo naći i u svojoj zajednici.

Što uopće razlikuje zdravu vjeru od fanatizam?! Treba znati da živjeti svoju vjeru nikako nije fanatizam. Ali osoba koja traži senzaciju u vjeri, koja traži mistiku, po meni je fanatik.

Nije problem razlikovati zdravu vjeru od fanatizma. Ta razlika je vidljiva u samome ponašanju neke osobe. Ako se uđe u malo dublju analizu postupaka konkretne osobe, razliku će još lakše biti opaziti. Žao mi je što mnogi često ne vide tu razliku pa sve vide kao fanatizam, čak i ono što nije. Ispovijedati se jednom mjesečno nije fanatizam, često se pričešćivati isto tako nije fanatizam, moliti krunicu svaki dan također nije fanatizam.

Vjerski fanatik će se najbolje prepoznati po tome što će smatrati da je bolji od drugih, nastoji sebe samoga prikazati u savršenstvu, u najbolje svjetlu kad je vjera u pitanju. Svoje ljudske slabosti će vrlo vješto prikrivati. To je isto tako najbolje vidljivo i u Evanđelju. Isus kroz cijelo Evanđelje ima toliko razumijevanja za ljudske slabosti, a oni „revnitelji“ ih nisu imali.

Fanatizam traži senzaciju, fanatizam traži svjetleće kipove, fanatizam traži poštu od svetaca, fanatizam traži mistične molitve, fanatizam traži veća čuda od euharistijske pretvorbe, fanatizam traži plesanje kola u crkvi, fanatizam traži štovanje obična čovjeka, fanatizam traži duhovne obnove po kućama i poljima, fanatizam traži da vidi. Bijela nedjelja je iza nas, a Isus nam u Evanđelju po Ivanu, u 20. poglavlju govori: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“

Zaključio bih svojim pogledom na zdravu vjeru i fanatizam, jer ipak je kolumna osobno mišljenje kolumnista: Zdrava vjera je čin čitave osobe, uključuje cijelog čovjeka, njegov razum, racionalnost i emocionalnost. Fanatična vjera je pak samo produkt emocija.